Najdramatičnija narativna promjena u modernoj povijesti

https://ronpaulinstitute.org/the-most-dramatic-narrative-shift-in-modern-history/

Превод Гугла на хрватски језик

Najdramatičniji narativni pomak u ovom razdoblju nakon zatvaranja bio je preokret u percepciji same vlade. Desetljećima, pa čak i stoljećima, vlada se smatrala ključnim bedemom za obranu siromašnih, osnaživanje marginaliziranih, ostvarivanje pravde, čak i igralište u trgovini, i jamčenje prava svima. 

Vlada je bila mudar upravitelj, obuzdavajući višak populističkog entuzijazma, otupljujući utjecaj divlje tržišne dinamike, jamčeći sigurnost proizvoda, razbijajući opasne džepove akumulacije bogatstva i štiteći prava manjinskog stanovništva. To je bio etos i percepcija. 

Samo oporezivanje se stoljećima prodavalo stanovništvu kao cijena koju plaćamo za civilizaciju, slogan uklesan u mramoru u sjedištu porezne uprave u DC-u i pripisan Oliveru Wendellu Holmesu Jr., koji je to rekao 1904., deset godina prije nego što je savezni porez na dohodak uopće bio legalan u SAD-u. 

Ova se tvrdnja nije odnosila samo na metodu financiranja; bio je to komentar o percipiranoj zasluzi cijelog javnog sektora. 

Da, ovo je gledište imalo osporavače s desne i s lijeve strane, ali njihove radikalne kritike rijetko su zavladale javnošću na održiv način. 

Čudna se stvar dogodila 2020. 

Većina vlada na svim razinama diljem svijeta okrenula se protiv svojih ljudi. Bio je to šok jer vlade nikada prije nisu pokušale nešto ovako drsko. Tvrdio je da vlada nad cijelim mikrobnim kraljevstvom, diljem svijeta. Dokazala bi ovu nevjerojatnu misiju kao valjanu izdavanjem čarobnog napitka napravljenog i distribuiranog sa svojim industrijskim partnerima koji su bili potpuno obeštećeni od potraživanja odgovornosti. 

Dovoljno je reći da napitak nije djelovao. Ionako su svi dobili Covid. Gotovo svi su ga se otresli. Onima koji su umrli često je uskraćivana uobičajena terapija kako bi se napravilo mjesta za injekciju koja je imala najveću stopu ozljeda i smrti u javnoj evidenciji. Teško bi bilo izmisliti gori fijasko izvan distopijske fikcije. 

U ovom velikom križarskom ratu sudjelovale su sve zapovjedne visine. To uključuje masovne medije, akademsku zajednicu, medicinsku industriju, informacijske sustave i samu znanost. Uostalom, sam pojam „javnog zdravlja“ podrazumijeva napor „cijele vlade“ i „cijelog društva“. Doista, znanost – sa svojim visokim statusom stečenim stoljetnim postignućima – prednjačila je. 

Političari – ljudi za koje javnost glasa i koji čine jedinu stvarnu vezu koju ljudi imaju s režimima pod kojima žive – išli su uz njih, ali se činilo da nisu bili na vozačkom mjestu. Čini se da ni sudovi nisu imali veliku ulogu. Zatvorene su zajedno s malim poduzećima, školama i bogomoljama. 

Kontrolne sile u svakoj naciji povezale su se s nečim drugim što inače ne smatramo vladom. Administratori su bili ti koji su okupirali agencije koje su se smatrale neovisnima o javnoj svijesti ili kontroli. Blisko su surađivali sa svojim industrijskim partnerima u tehnologiji, farmaciji, bankarstvu i korporativnom životu. 

Ustav nije bio bitan. Kao ni duga tradicija prava, slobode i zakona. Radna snaga podijeljena je na bitnu i nebitnu kako bi se preživjelo veliko izvanredno stanje. Bitni ljudi bili su vladajuća klasa plus radnici koji su im služili. Svi ostali smatrani su nebitnim za društveno funkcioniranje. 

To je trebalo biti za naše zdravlje – vlada se samo brinula o nama – ali ova je tvrdnja brzo izgubila vjerodostojnost, kako je mentalno i fizičko zdravlje padalo. Zajedništvo je zamijenila očajnička samoća. Najmiliji su bili nasilno razdvojeni. Starci su umrli sami uz digitalne pogrebe. Otkazana su vjenčanja i bogoslužja. Teretane su bile zatvorene, a kasnije otvorene samo za maskirane i depilirane. Umjetnost je umrla. Zlouporaba opojnih droga naglo je porasla jer dok je sve ostalo bilo zatvoreno, trgovine alkoholnim pićima i trave su bile otvorene. 

Ovdje su se percepcije dramatično promijenile. Vlada nije bila ono što smo mislili. To je nešto drugo. Ne služi javnosti. Služi vlastitim interesima. Ti su interesi duboko utkani u tkivo industrije i civilnog društva. Agencije su zarobljene. Velikodušnost uglavnom pritječe onima s dobrim vezama. 

Račune plaćaju ljudi koji su bili smatrani nebitnima, a sada su izravnim plaćanjem koje je stvorila tiskara kompenzirali nevolje. U roku od godinu dana to se pokazalo u obliku inflacije koja je dramatično smanjila realni dohodak tijekom ekonomske krize. 

Ovaj golemi eksperiment u farmakološkom planiranju završio je okretanjem rubričnog narativa koji je uglavnom pokrivao javne poslove za svačijeg života. Strašna se stvarnost prenosila cijelom stanovništvu na načine koje nitko prije nije iskusio. Stoljeća filozofije i retorike uništavala su se pred našim očima, dok su se cijele populacije suočavale s nezamislivim: vlada je postala velika prijevara ili čak zločinački pothvat, mašinerija koja je služila samo elitnim planovima i elitnim institucijama. 

Kako se pokazalo, generacije ideološkog filozofiranja jurile su za izmišljenim zečevima. To vrijedi za sve glavne rasprave o socijalizmu i kapitalizmu, ali i za sporedne rasprave o religiji, demografiji, klimatskim promjenama i još mnogo toga. Gotovo svi su bili ometeni od gledanja stvari koje su važne lovom na stvari koje zapravo nisu bile važne. 

Ta je spoznaja prešla tipične stranačke i ideološke granice. Oni koji nisu voljeli razmišljati o pitanjima klasnog sukoba morali su se suočiti s načinima na koje je cijeli sustav služio jednoj klasi na račun svih ostalih. Navijači vladine dobročinstva suočili su se s nezamislivim: njihova prava ljubav postala je zlonamjerna. Pobornici privatnog poduzetništva morali su se suočiti s načinima na koje su privatne korporacije sudjelovale i imale koristi od čitavog fijaska. Sudjelovale su sve glavne političke stranke i njihovi novinari. 

Ničiji ideološki prethodnici nisu bili potvrđeni tijekom događaja i svi su bili prisiljeni shvatiti da svijet funkcionira na sasvim drugačiji način od onoga što nam je rečeno. Većinu svjetskih vlada počeli su kontrolirati ljudi koje nitko nije izabrao i te administrativne snage nisu bile odane glasačima, već industrijskim interesima u medijima i farmaciji, dok su se intelektualci kojima smo dugo vjerovali da će reći što je istina slagali čak i s najluđim tvrdnjama, dok su osuđivali neslaganje. 

Da stvari budu još zbunjujuće, nitko tko je zadužen za ovu katastrofu ne bi priznao pogrešku ili čak objasnio svoje razmišljanje. Goruća pitanja bila su i jesu toliko opsežna da ih je nemoguće navesti u cijelosti. U SAD-u je trebala postojati komisija za Covid, ali nikada nije formirana. Zašto? Jer su kritičari daleko nadmašili apologete, a javno povjerenstvo pokazalo se previše riskantnim. 

Previše bi istine moglo izaći na vidjelo, a što bi se onda dogodilo? Iza javnozdravstvenog obrazloženja za uništenje postojala je skrivena ruka: interesi nacionalne sigurnosti ukorijenjeni u industriji biološkog oružja koja je dugo živjela pod tajnom tajnom. To je vjerojatno ono što objašnjava neobičan tabu koji se tiče cijele ove teme. Oni koji znaju ne mogu reći, a nama ostalima koji to godinama istražujemo ostaje s više pitanja nego odgovora. 

Dok čekamo potpuno objašnjenje toga kako su prava i slobode slomljena u cijelom svijetu – što je Javier Milei nazvao „zločinom protiv čovječnosti“ – ne može se poreći stvarnost na terenu. Bilo je sigurno da će doći do povratnog udarca, čija bi se žestina samo pojačala što se pravda duže bude odgađala. 

Nekoliko je godina svijet čekao političke, ekonomske, kulturne i intelektualne posljedice, dok su se počinitelji nadali da će cijela tema jednostavno nestati. Zaboravite na Covid, govorili su nam, a ipak sama veličina i razmjeri katastrofe nisu htjeli nestati. 

Sada živimo usred toga, s otkrićima iz minute u minutu kamo je otišao novac i tko je točno bio uključen. Više trilijuna je protraćeno dok je životni standard ljudi padao, a sada je jedno od gorućih pitanja na vrhu: tko je dobio novac? Karijere se uništavaju jer se pokazalo da su poznati antikorporacijski križari poput Bernieja Sandersa najveći pojedinačni korisnici američkog Senata farmaceutske velikodušnosti, što je razotkriveno za cijeli svijet. 

Priča o Sandersu samo je jedna točka podataka od milijuna. Vijest o ogromnom broju reketa iz minute u minutu sije kao lavina. Novine za koje smo mislili da bilježe javni život ispale su na udaru. Provjeravači činjenica uvijek su radili za mrlju. Cenzori su samo štitili sebe. Inspektori za koje smo vjerovali da ih drže na oku uvijek su bili uključeni u igru. Omogućavali su to sudovi koji su pratili prekoračenje vlasti. Birokracije označene za provedbu zakona bile su neprovjerene i neizabrane zakonodavne vlasti same po sebi. 

Promjena je lijepo ilustrirana od strane USAID-a, agencije vrijedne 50 milijardi dolara koja je tvrdila da se bavi humanitarnim radom, ali koja je zapravo bila fond za smjenu režima, operacije duboke države, cenzuru i korupciju nevladinih organizacija u razmjerima nikad prije viđenim. Sada imamo račune. Čini se da je cijela agencija, koja desetljećima vlada svijetom poput neobuzdanog kolosa, predodređena za smeće. 

I tako dalje. 

U svim komentarima našeg vremena često se zanemaruje kako je druga Trumpova administracija republikanska samo po imenu, ali se uglavnom sastoji od izbjeglica iz druge stranke. Prođite kroz imena (Trump, Vance, Musk, Kennedy, Gabbard i tako dalje) i pronaći ćete ljude koji su prije samo nekoliko godina bili povezani s Demokratskom strankom. 

Što će reći da to agresivno iskorijenjivanje duboke države postiže nešto što je de facto treća strana usmjerena na rušenje establišmenta naslijeđenih. I to nije samo u SAD-u: ista dinamika poprima oblik u cijelom industrijaliziranom svijetu. 

Čini se da se cijeli sustav vlasti – ispravno zamišljen ne kao demokratski izabrani kanal interesa naroda, već kao komplicirana i neizabrana mreža nedokučivog industrijskog reketiranja s vladajućom klasom na čelu – raspliće pred našim očima. 

To je kao u starim epizodama Scooby-Dooa kada zastrašujući duh ili tajanstveni duh skine masku, a gradonačelnik grada cijelo vrijeme izjavljuje da bi se izvukao s tim da nije bilo te djece koja se miješaju. 

Klinci koji se miješaju sada uključuju goleme dijelove svjetske populacije, koji gore od strastvene želje da očiste javni sektor, razotkriju industrijske prijevare, otkriju sve tajne koje su se čuvale desetljećima, vrate vlast natrag u ruke ljudi kao što je liberalno doba davno obećalo, dok traže pravdu za sve nedjela u ovih zadnjih paklenih pet godina. 

Operacija Covid bila je hrabar globalni pokušaj da se rasporedi sva moć vlade – u svim smjerovima iz kojih je i prema kojima je tekla – u službi cilja koji nikada prije nije pokušan u povijesti. Reći da nije uspjelo je podcjenjivanje stoljeća. Ono što je učinio je da je izazvala bijesnu vatru diljem svijeta, a čitavi naslijeđeni sustavi su u procesu izgaranja. 

Koliko je duboka korupcija? Ne postoje riječi kojima bi se opisala njegova širina i dubina. 

Tko žali za ovim? To su naslijeđeni mediji, naslijeđeni akademski establišment, naslijeđeni korporativni establišment, naslijeđene agencije javnog sektora, naslijeđeno sve, a ovo žaljenje ne poznaje stranačke ili ideološke granice. 

A tko to slavi ili, barem, uživa u preokretu i navija za njega? To su neovisni mediji, prava grassroots, nevrijedni i nebitni, opljačkani i potlačeni, radnici i seljaci koji su godinama bili prisiljeni služiti elitama, oni koji su bili istinski marginalizirani kroz desetljeća isključenosti iz javnog života. 

Nitko ne može biti siguran gdje to završava – a niti jedna revolucija ili kontrarevolucija u povijesti nije bez cijene ili komplikacija – ali ovo je istina: javni život nikada neće biti isti za generacije koje dolaze. 

Ponovno tiskano uz dopuštenje Brownstone instituta .

Autor

• Jeffrey A. TuckerJeffrey A. Tucker je osnivač i predsjednik Brownstone instituta i autor mnogih tisuća članaka u znanstvenom i popularnom tisku i deset knjiga na 5 jezika, posljednja Liberty ili Lockdown. Također je urednik The Best of Mises.