Zašto Americi ne trebaju nesmrdljivi ‘saveznici’

https://ronpaulinstitute.org/why-america-dont-need-no-stinkin-allies/

OK, naslov je malo grub i namjerno je podrugljivog tona. Ali to mora biti jer postoji duboko ukorijenjena, gotovo sveta pretpostavka ugrađena u vanjskopolitički katekizam nacije da su „saveznici“, „savezi“ i „koalicije voljnih“ temelj prosvijećene, potrebne i učinkovite vanjske politike.

Američki kreatori politike i diplomati stoga nikada ne bi smjeli napustiti ove obale u svijet bez njih. Ova je dogma možda dosegla svoj vrhunac u “koaliciji voljnih” državnog tajnika Jamesa Bakera tijekom potpuno besmislenog prvog Zaljevskog rata 1991. i od tada nas muči. Nažalost.

Zapravo, istina je prije suprotna – stoga je treba izreći grubo, gotovo prkosno. Naime, saveznici u današnjem svijetu uglavnom su albatrosi, potpuno nebitni za vojnu sigurnost američke domovine i glavni izvor nepotrebnih trvenja, pa čak i otvorenog sukoba među narodima.

Jednom riječju, Amerika je toliko velik ekonomski i vojni hegemon da su sve male i srednje nacije koje je okupila u formalnim i de facto savezima inherentno potaknute na provođenje politika koje minimiziraju vlastita obrambena ulaganja – čak i dok su također ohrabrene da odbace diplomatski oprez u vjetar. Odnosno, “savezi” Washingtona omogućuju domaćim političarima ili izabranim vladama ovih malih saveznika da budu agresivniji ili suprotstavljeniji vis-à-vis “loših momaka” koje je odredio Washington nego što bi sigurno bili da djeluju samo vlastitim snagama.

Na primjer, bivša estonska premijerka između 2021. i 2024., Kaja Kallas, a sada šefica vanjskih poslova EU-a, bila je glasna, oštra kritičarka Rusije i tvrdokorni zagovornik slanja tuđeg novca [tj. vašeg] za potporu jednako besmislenog posredničkog rata protiv Rusije u ukrajinskim stepama.

Naravno, s populacijom od samo 1,3 milijuna, BDP-om od jedva 40 milijardi dolara i oružanim snagama od 8.000 ljudi, Estonija predstavlja šifru saveznika u shemi stvari. Dakle, to ne čini apsolutno ništa za američku domovinsku sigurnost, iako je ohrabrilo Kallasa da postane glasan iritantan za Velikog Medvjeda susjedne zemlje.

Pa opet, da ne postoji nešto poput NATO-a i vojnog štita SAD-a prema Članku 5, mislite li da bi Kallas to bučno digao Zelenskom? Bi li njezin narod tolerirao njezino držanje kao mali David koji maše praćkom Golijatu u susjedstvu?

Usuđujemo se reći da bi prevagnulo upravo suprotno. Estonija i njezin čelnik pobrinuli bi se da budu dobri prema svom iznimno velikom susjedu – kao što su male zemlje činile od pamtivijeka.

A da diplomatska ljubaznost i vođenje uzajamno korisne ekonomske trgovine iz nekog razloga ne funkcionira, iako gotovo uvijek jest, morali bi se naoružati do kraja. To jest, mobilizirati 10-25% BDP-a za obranu, ako je potrebno, umjesto sitnih 2,9% BDP-a koliko Estonija stvarno troši. Zauzvrat, to bi uspostavilo odvraćanje – suprotstavljanje potencijalnom agresoru teškoj cijeni u krvi i blagu s kojim bi se morao suočiti kršenjem granica i suvereniteta manjeg susjeda.

I, ne, zaboga, svijet 21. stoljeća nije jedinstven kada su u pitanju odnosi između velikih, malih i srednjih naroda. Ono što smo gore opisali kao lijepo u diplomaciji i gospodarstvu i jasno odvraćanje zapravo je način na koji bi svijet nacija trebao funkcionirati, a prije uspona Hegemona na Potomacu, zapravo je obično i funkcionirao.

Sasvim sigurno bogovi povijesti nisu dodijelili washingtonskim političarima i aparatčicima mandat da se sprijatelje i zaštite od jednog kraja planeta do drugog svakog Malog tipa od teškog disanja obližnjih Velikih momaka.

Doista, u svijetu koji nije dislociran od strane Hegemona na Potomacu nitko ne bi pomislio opisati bezobzirnu glupost Kijeva u vojnom napadu i brutaliziranju ruskog govornog stanovništva Donbasa nakon puča na Majdanu veljače 2014. kao “inspiracija”.To je zapravo bilo nevjerojatno glupo – nešto što susjedi koji nisu pod utjecajem Hegemonovog vojnog štita ili na koje nisu poticali CIA, NED, USAID, State Department i Pentagon ne bi imali problema prepoznati i promatrati.

Doista, to se opažanje odnosi na cijeli niz malih zemalja koje su primljene u NATO od prijelaza stoljeća. Na primjer, kada se radi o pet malih balkanskih zemalja koje čak ne dijele obalu Crnog mora s Rusijom, evo jadnog vojnog kapaciteta i obrambene težine (mjereno kao % BDP-a) koje one donose američkoj domovinskoj sigurnosti.

Štoviše, kako bismo ovu siromašku ljudstva u vojsci stavili u perspektivu, najprije ćemo za usporedbu zabilježiti veličinu policijskih snaga u većim američkim gradovima. Dok ovi domaći policajci, žene i oni mogu pojesti previše krafni na poslu i zbog toga pasti na svim testovima borbene spremnosti, kada je riječ o pukim ljudskim mišićima, gradske policijske snage navedene ovdje nadmašuju većinu onoga što ovi balkanski „saveznici“ donose na stol.

Veličina policijskih snaga u većim gradovima SAD-a:

• New York City: 36.000.
• Chicago: 13.100.
• Los Angeles: 10.000.
• Philadelphia: 6.500.

Time se želi reći da svi gore navedeni gradovi imaju veće snage ljudi u plavom od većine malih NATO saveznika prikazanih u nastavku, gdje prikazujemo njihovo aktivno vojno ljudstvo i njihovu obrambenu potrošnju kao % BDP-a.

• Hrvatska: 14.300/1,8% BDP-a.
• Sjeverna Makedonija: 8.000/1,7% BDP-a.
• Slovenija: 7.300/1,5% BDP-a.
• Albanija: 6.600/1,7% BDP-a.
• Crna Gora: 2.350/1,6% BDP-a.

Jasno je da se te zemlje ne tresu u čizmama zbog Ruskog medvjeda. U posljednjoj godini užarenog zastupničkog rata između NATO-a i Rusije u nesretnim stepama Ukrajine, nitko od ovih pet nije se niti potrudio potrošiti 2% BDP-a na obranu!

Dapače, čak ni krupnije ribe smještene uz Rusiju na Crnom moru nisu odavale veći strah od Medvjeda. Rumunjska troši samo 2,2% BDP-a na obranu, a njeni su birači upravo izabrali predsjednika koji se želi sprijateljiti s Putinom – kojeg su demokratski izabranog vođu, naravno, osudili rumunjski “saveznici” u Bruxellesu i Washingtonu.

Isto tako, Bugarska troši samo 2,2% na obranu. I, razumljivo, Srbija nije smatrala za shodno ni ući u NATO. Pa, ne otkako je njegov glavni grad 1999. bombardiran u paramparčad od strane ratnih zrakoplova NATO-a, zbog njegovog inzistiranja da Kosovo ne bude odcijepljeno od svog suverenog teritorija zahvaljujući nalogu Billa i Hillary Clinton.

Čak i tada kao čvrst saveznik Rusije u regiji, Srbija troši oko 2,3% BDP-a na obranu i ima oko 28.000 aktivnih ljudi u uniformama u svojim oružanim snagama. Odnosno, neutralne snage Srbije ukupno su otprilike jednake kombiniranoj vojnoj moći pet malih zemalja na jadranskoj strani Balkana.

Štoviše, također se pokazalo da ovih pet malih članica NATO-a zapravo troše otprilike istu bijedu za vojne sposobnosti kao što su prikupile Mađarska i Slovačka koje graniče s Ukrajinom. Prva troši oko 2,0% BDP-a na obranu, dok je vojna potrošnja druge 2,1% BDP-a. Ipak, obje vlade u susjedstvu Ruskog medvjeda militantno se protive NATO posredničkom ratu u Ukrajini i uspješno se slažu s Moskvom prilično dobro!

Ukratko, čini se da se nijedna od ovih zemalja zapravo ne boji Ruskog medvjeda jer bi inače trošile dvoznamenkaste postotke svog BDP-a da se tako dobro naoružaju da naprave neukusno jelo za navodnog agresora u Moskvi. Naprotiv, oni su se ili pridružili NATO-u kako bi ušli u Atlantski klub ili su jednostavno izbjegli priliku (Srbija) ili su pristali na vožnju (Mađarska i Slovačka).

Poanta je da je širenje NATO-a na Balkan bila glupa šala koju su izveli aparatčici Ratne države u Washingtonu i Bruxellesu. Ne čini apsolutno ništa za obranu američke domovine u vojnom smislu, dok omogućuje malim susjedima Rusije da potroše bijedne novce za obranu i s vremena na vrijeme provociraju Medvjeda na provokativan način koji ne bi ni sanjali učiniti sa snagom od 8000 svojih lako naoružanih vojnika.

Naravno, ista stvar vrijedi i sjeverno na Baltiku. Tri baltičke republike doživjele su i sjećaju se desetljeća sovjetske okupacije. Ipak, njihova današnja proračunska izvješća posve jasno pokazuju da oni zapravo ne doživljavaju postkomunističku Rusiju kao istu egzistencijalnu prijetnju. Zato troše novčiće na lažne vojske, čak i dok njihovi političari poput Kallasa demagogiziraju Putina kako bi uzburkali domaće glasače i pridobili naklonost ratnohuškačkih neokonzervativaca koji dominiraju NATO-om i EU-om.

Ipak, niti jedna zemlja s tako tankim vojnim kapacitetima prikazanim u brojevima ispod ne boji se svog ruskog susjeda. Da jesu, s NATO-om ili bez njega, stavili bi svoje proračunske dolare tamo gdje leži nesretna retorika nekih glasnih političara.

Veličina oružanih snaga i obrana % BDP-a:

• Litva: 14.100/2,8% BDP-a.
• Estonija: 7.700/2,9% BDP-a.
• Latvija: 6.750/2,4% BDP-a.

Ukratko, Donaldova zapažanja o stanju u svijetu obično se svode na nasumični skup istinitih, lažnih i glupih. Ali u slučaju svih tih šaljivih NATO saveznika on je sigurno pogodio čavao na glavicu.

Washingtonovi “saveznici” na Baltiku

Drugim riječima, svi ovi saveznici su daleko više problema nego što vrijede. Vojna sigurnost američke domovine može se osigurati nepobjedivom strateškom nuklearnom trijadom koja se temelji na bombarderima, kopnenim ICBM-ovima i njenim dubokomorskim nuklearnim podmornicama – od kojih niti jedna ne zahtijeva strane baze ili strane „saveznike“. To, kao i moćna konvencionalna Tvrđava Amerika, obrana njenih obala i zračnog prostora više bi nego učinili posao održavanja vojne sigurnosti američke domovine u današnjem svijetu.

Niti jedna od ovih vojnih sposobnosti nije nimalo poboljšana blesavim saveznicima koji su unovačeni u NATO od 1999. Niti u današnjem svijetu ne postoji rizik da bi veća sila, ekonomski jadna poput Rusije ili bazirana na Ponziju poput Crvene Kine, mogla napasti, osvojiti i skupiti desetke bilijuna BDP-a, vojno sposobne radne snage i obrambenih proizvodnih kapaciteta među velikim brojem svojih malih susjeda.

Doista, i Rusija i Kina dobro znaju da cijena invazije, osvajanja i pacifikacije u današnjem svijetu ni izdaleka ne bi bila vrijedna svijeće. Možda je zato odgovor na pitanje koliko je zemalja Crvena Kina osvojila u posljednja četiri desetljeća –   nula!

Naprotiv, ono što zapravo iznosi 750 američkih baza i 160 000 vojnika raspoređenih u inozemstvu od Japana do Njemačke, Italije i UK-a su opasne “okidačke žice” osmišljene da:

• Pružite izgovor američkim obrambenim izvođačima da prodaju oružje savezničkim državama u kojima se nalaze američke snage.
• Stvorite izgovor za miješanje u strane sukobe zbog činjenice da su američki vojnici ugroženi.

O tome ćemo dalje razraditi u 2. dijelu, ali ovdje je dovoljno primijetiti da tijekom vrhunca razvoja Amerike kao najveće nacije na svijetu – od otkazivanja ugovora s Francuskom 1797. do ratifikacije NATO ugovora 1949. – Amerika nije imala saveze, vojne ugovore i saveznike ovlaštene izazivati ​​sukobe sa svojim susjedima pod razumijevanjem da je Ujak Sam imao njihova leđa.

Nije i tijekom te 152 godine sve je išlo kako za Ameriku, tako i za bilo koju naciju u povijesti prije ili poslije. I apsolutno se ništa nije promijenilo što bi promijenilo mudrost Washingtona i Jeffersona o izbjegavanju zapetljajućih saveza.

Ponovno tiskano uz dopuštenje Davida Stockmana Contra Corner .

Autor

• David StockmanDavid Stockman izabran je za kongresnika Michigana 1976. i pridružio se Reaganovoj Bijeloj kući 1981. Radeći kao direktor proračuna, bio je jedan od ključnih arhitekata plana Reaganove revolucije za smanjenje poreza, rezanje potrošnje i smanjenje uloge vlade.