Ante Pavelić o budžetu kraljevine SHS

Iz knjige Bogdana Krizmana „Pavelić i ustaše“.

Str. 19-20.

Pavelić je na skupštini Hrvatskog bloka u Zagrebu, 8.I 1928, istupio vrlo oštro, podvrgnuvši kritici prijedlog državnog budžeta za razdoblje od 1.IV 1928 do 31.III 1929. Nakon potanje analize ustvrdio je kako je Srbija s Makedonijom i Crnom Gorom u državnim prihodima iskazana s 21,78 postotaka, dok će 78,22 postotaka morati pridonijeti tzv. prečanski krajevi, tj. Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Slovenija, Bačka, Banat i Baranja. To znači da prečanski krajevi moraju u toku naredne proračunske godine uplatiti u državnu blagajnu više od tri četvrtine svih daća, dok Srbija s Makedonijom i Crnom Gorom neće pridonijeti ni jednu punu četvrtinu. A kako će se trošiti taj novac? – upitao je Pavelić. Mogu reći da postoji upravo obrnuti razmjer između onoga što prečanski krajevi daju, i onoga, što primaju.

„Svi mi osjećamo – uskliknuo je on – da je to kontribucija, koja je hrvatskomu narodu nametnuta. Treba dakle birati sredstva za naš otpor! Zar bi to imao biti „Prečanski front“? Nipošto, jer je Prečanski front običan švindl (prijevara). Na vrbovu se klinu ne voze kola! Taj vrbov klin je Stjepan Radić, a zabijač tog klina u hrvatski narod je Svetozar Pribićević. Prečanski front je švindl, kao što je bio švindl i „Narodno vijeće“ od g. 1918. Stoga nećemo poći u redove Prečanskog fronta, već u redove „Hrvatskog fronta“.
Nema nikoga, koji ne bi mogao vjerovati, da hrvatski narod ne će moći izvojevati svoju slobodu i postići to, da bude gospodar u svojoj kući. Varaju se oni, koji misle, da bi se sadašnje stanje u državi SHS moglo popraviti ljupkim rečima. Srbijancima vrijedi ova država samo tako dugo, dok je mogu pljačkati. Onog časa, kad im više ne bude mogla služiti ovim ciljevima oni će je sami uništiti“.

Za razliku od Trumbića, Pavelić je tada bio prilično aktivan u Skupštini, uzimajući riječ u više navrata. Tako je, na primjer, 2.III 1928. u Skupštini ustvrdio da je hrvatski narod u svim hrvatskim zemljama dočekao slom bivše Austro-Ugarske u potpunom blagostanju. Hrvatski je narod u to vrijeme imao i gotovine; imao je obilje novca i bio u upravo u zavidnom položaju što se tiče stoke, blaga. I onda je došlo – kako se ovdje veli – oslobođenje! I više puta govori se u šali da je oslobođenje išlo toliko daleko da je hrvatski narod oslobodilo i novca što ga je imao, da ga je oslobodilo stoke, jednom riječi da je oštetilo cijelu njegovu imovinu. Elementarne nepogode nisu odnijele zemljište, nisu odnijele stoku, nisu odnijele blaga nego je sve to progutao porez, sve je to progutala loša administracija, loša uprava. Što se tiče Hrvatske, sve je to – uskliknuo je on – uništeno centralizmom, uništeno je sistemom koji je uveden i napose time što je Hrvatska rasparcelisana, Hrvatska koja je hiljadu godina bila jedinstvena cjelina, jedna i etnička i geografska i politička cjelina. A tu cjelinu rasparcelisao je centralizam; uništena joj je uprava, uništen poredak, uništen red, uništeno joj je sve što je dobro bilo i ništa novo umjesto toga nije bilo doneseno, što bi to nadomjestilo, nego je donošeno samo ono što donosi zlo, što donosi nevolju i što donosi jad.

Istog je dana kritizirao državni proračun – osvrćući se na budžet ministarstva pravde – i ustvrdio da ni u jednom budžetskom prijedlogu proteklih godina ni u najnovijem nije bilo potpuno osigurano funkcionisanje organa koji predstavljaju pravdu, a te, na žalost, u Hrvatskoj više nema. „Pravda je kapitulirala – rekao je on – nestalo je pravde jer nema više substrata, nema više podloge na temelju koje bi se mogla pravda vršiti“.

U drugoj prilici, istog dana, kritizirao je djelovanje resora prosvjete i osudio „srbizaciju“ putem školstva.

Pavelić je – izazvan ranijom otrovnom primjedbom Stjepana Radića da u Skupštini imaju dvojicu federalista bez federalizma, koji samo dignu dnevnice i idu u Zagreb – uzeo riječ 5.III i odvratio da Radić nije osoba koja je uvijek odgovorna i koja je odgovorna za sve što govori. Ustvrdio je zatim – u vezi sa budžetom ministarstva unutrašnjih poslova – da su sve vlade, svi režim koji su ovdje vladali što se tiče Hrvata bili isti. Glavnjače u nas u Hrvatskoj nisu bile, no 1918 godine pretvorena je čitava Hrvatska u jednu Glavnjaču, zahvaljujući Svetozaru Pribićeviću. „Tim je teže nama koji nismo bili navikli na takve
stvari. Mi smo živjeli – rekao je Pavelić – u jednoj zemlji u kojoj je bilo reda, u zemlji, u kojoj je bilo mira, u zemlji u kojoj je vladalo poštenje. Ali sve to nije bila uvela kod nas Mađarska, niti je to uvela Austrija. To je hrvatski  narod sam iz sebe dao. Mi smo živjeli u zemlji, u kojoj je bilo zakona, i to ne zakona da se sa njima koristi policija, niti zakona da se njima koriste oni koji su na vlasti, nego je bilo zakona, koji su osiguravali narodu njegova prava, zakona koji su osiguravali narodu mir i poredak, i koji su osiguravali njegovu imovinu i život“. Prvo djelo, prvi čin režima poslije 1918. godine bilo je bacanje u tamnicu najistaknutijih Hrvata i pod izlikom da su to austrijski ljudi, i tako dalje.

„Navikli ste na to – dobacio je ljutito vladinoj većini – da se radi po intencijama osoba, a ne po tome, kako odgovara stvari i potrebama naroda… (Glas sa desnice: Laku noć). Biću srećan – odvratio je on – kad vam budem mogao reći laku noć; biću srećan onda kad vam svi Hrvati uzmognu reći „Laku noć“ i „hvala vam na ovakvoj zabavi, kakvu smo imali s vama“. Nadam se da ćete, uostalom, i vi biti srećni kad ne budete ovde imali Hrvata.“