Dva protagonista ovih Dijaloga – Makijaveli i Monteskje – dva velika predstavnika suprotstavljenih svjetonazora – despotizma i liberalizma – razmatraju praktične implikacije primjene svog nauka u modernoj epohi. Za Monteskjea, rodonačelnika političkog liberalizma, teoretika trodjelne podjele vlasti – tog zakonodavca naroda, kako je ostao zapamćen u povijesti političkih ideja Europe – despotizam je ne samo nemoralan, jer je to uvijek i bio, nego i neostvariv. Politička svijest građana, industrijski polet i kompleksnost modernih institucija, čine svaku tiraniju ne samo zastarjelom, nego i neefikasnom. Makijaveli, kojega potomstvo pamti po Vladaru, ne i po njegovu cjelokupnom praktičnom i teorijskom djelu, brani suprotno stajalište: despotizam je spojiv sa modernim vremenima. Narod je nesposoban upravljati sam sobom, potrebna mu je stoga čvrsta ruka koja će ga voditi. Prepušten sam sebi, on je sposoban tek za slijepo nasilje i anarhiju.
Politika je nespojiva sa moralom, reći će Makijaveli na samom početku Dijaloga i tako dati osnovni ton cijeloj raspravi. Razlozi koji Monteskjea nagone na zaključak kako je despotizam neprimjeren modernom vremenu upravo su oni isti koje Makijaveli podastire u obranu modernog despotizma. Nikada despotizam nije imao tako moćna sredstva na raspolaganju kao danas (nalazimo se, nemojmo zaboraviti, u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća!): industrijski poredak, razvitak sredstava informiranja, urbanizam, tehnološki napredak, čak i razvitak pravnog i parlamentarnog sistema, sve to pomaže uspostavljanju despotizma. Potrebno je samo da suvremeni Vladar svome narodu pruži privide demokracije, da se u svojoj žudnji za apsolutnom vlašću poziva na narodnu volju, na narodni proces, na jednakost i druge velike stečevine političkog života Europe.
Režimu čije kockice – kao u kakvoj puzzle-tiraniji – Makijaveli slaže pred zapanjenim Monteskjeom, prva je i jedina briga uzurpacija i konfiskacija vlasti. Tehnike uzurpacije i konfiskacije, te sredstva vladanja i opstanka razlikuju se od epohe do epohe, od zemlje do zemlje. Ograđujući se od surovih postupaka i otvorenosti orijentalnog despotizma, moderni se despotizam služi liberalističkog frazeologijom, oslanja se na narodni suverenitet, slobodu štampe, socijalizam…
To su, ukratko, glavne ideje knjige koja je, kad se pojavila u Briselu 1865, bez imena autora, donijela Morisu Žoliju, siromašnom i nepoznatom pariškom odvjetniku, osudu od petnaest mjeseci zatvora. Otkrivena će biti kasnije – u povodu najvećeg falsifikata stoljeća, knjige Protokoli sionskih mudraca, izrađene na temelju manipuliranja izvornikom. Žolijeva bi knjiga vjerovatno bila prepuštena zaboravu da jedan njen primjerak nije došao do ruku anonimnog tvorca Protokola, tog „tajnog plana“ o svjetskoj dominaciji koji su tobože skovali čelnici Svjetskog izaelitskog saveza, na njihovu kongresu u Bazelu 1897. godine. Po svom nastanku, Protokoli se mogu usporediti s tri druga glavna falsifikata – s protiisusovačkim spisom Monita Secreta (nastalim 1612, a koji je napisao poljski isusovac, godinu dana ranije izbačen iz Reda, J. Javrovski), s Testamentom Petra Velikog (1812 – čije autorstvo istraživači pripisuju poljskom generalu M. Sokolnickom) i s Memorandumom generala Tanake (iz 1927, a koji je, po svemu sudeći, nastao u „sovjetskoj školi falsifikata“). Između ta četiri apokrifna evanđelja zavjere izdvajaju se Protokoli, jer će poslužiti kao opravdanje pogroma u carističkoj Rusiji i uništenja milijuna Židova od strane nacista u dvanaestogodišnjem razdoblju Trećega Rajha.
Objavljeni najprije na ruskom (1905), Protokoli su ubrzo bili prevedeni na mnoge svjetske jezike i rašireni u najvećem broju zemalja. Godine 1921, zahvaljujući spletu okolnosti, otkrivena je prijevara. Dopisnik Tajmsa iz Carigrada, Filip Grejvs, ustanovio je sličnost ruskog dokumenta, koji su objavili Nilus i Butmi, s tekstom Dijaloga u paklu…, između Protokola sionskih mudraca i pamfleta pariškog odvjetnika protiv režima Napoleonova nećaka. Mađu svojim poznanicima, Grejvs je imao i jednog ruskog emigranta u Carigradu koji je od bivšeg agenta Ohrane – također emigranta u Cerigradu – otkupio čitavu hrpu knjiga. Među njima i jednu manju na francuskom, bez naslovne stranice, ali kojoj je na ukoričenoj poleđini pisalo samo Žoli. Ruski je emigrant svoje otkriće izneo Grejvsu i ovaj je lako, nakon istraživanja u British Museumu, našao primjerak istog izdanja. Protokoli – ta Knjiga kraljeva i budala, kako bi rekao Danilo Kiš – poslužili su se Žolijevom kritikom bonapartističkog cezarizma (Napoleon III) i trajno vezali ime i djelo ovoga francuskog pamfletista – u najboljem značenju tog izraza – uz mračno djelo policijskog determinizma, svjetske židovsko-masonske zavjere, itd. Izvornik, ta prodorna kritika režima Napoleona III, jedna je od najboljih političkih antiutopija – osamdeset godina prije Orvela – i lako je u njoj prepoznati anticipirajuću kritiku totalitarizama dvadesetog stoljeća: fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma. „To dijelom možda objašnjava zašto je grubi falsifikat, Protokoli, proziran i nevješto sklopljen plagijat, mogao steći svjetski uspjeh i stvoriti zaraznu psihozu u brojnim i različitim zemljama“ – kaže Anri Rolan u jednoj od najboljih knjiga posvećenih tim modernim strahovladama i njihovoj propagandi u Apokalipsi našega doba, koja će se pojaviti na samom početku Drugog svjetskog rata, 23. rujna 1939. i biti zaplenjena i uništena od strane nacista po njihovu ulasku u Francusku.
Rolan drži Žolijevo djelo „zacijelo najboljim priručnikom koji je ikada napisan za osobnu uporabu modernih diktatora ili onih koji sanjaju da to postanu“! Ni Lenjin, ni Staljin, ni Musolini, ni Hitler nisu, piše Rolan, čitali Žolijevo djelo, ali metode koje stoje na raspolaganju diktatorima u našem vremenu nisu neiscrpne i nisu se bitno promijenile, a sva četvorica su postupali kao da su doslovce slijedili pouke „paklenog“ Makijavelija (Napoleona III) iz Žolijeva djela.
Boris Suvarin (Kijev 1895- Pariz 1984) i sam žrtva „dirljive suradnje nacističke i sovjetske tajne policije (Gestapoa i Gepeua) u Francuskoj 1940-41“, iznosi gotovo istu ocjenu, ali četiri godine ranije. U djelu Staljin – kratki pregled boljševizma (Plon, Pariz, 1935) Suvarin među prvima, ako ne i prvi, spominje Žolijevu knjigu u kontekstu tumačenja ovostoljetnih totalitarizama i Staljinova nagonskog ponašanja:
„Staljin, nedvojbeno, nije čitao Makijavelija, još manje Dijalog u paklu između Makijavelija i Monteskjea, anonimnu knjigu jednog republikanskog prognanika pod Drugim carstvom, Morisa Žolija, objavljenu u progonstvu. Ali, on je nagonski slijedio liniju ponašanja što je povučena u tom ironičnom priručniku podlosti i dvoličnosti, napuci kojeg se rezimiraju u ovih nekoliko gotovo doslovnih redaka: odvojiti moral i politiku, svakom pravu supstituirati silu i lukavstvo, paralizirati individualni duh, obmanjivati narod prividima, dopustiti slobodu jedino pod pritiskom terora, ugađati nacionalnim predrasudama, ostaviti zemlju u neznanju o onom što se zbiva u svijetu, i prijestolnicu o događajima u unutrašnjosti, pretvoriti instrumente mišljenja u instrumente vlasti, bez ikakve grižnje savjesti vršiti egzekucije bez suđenja i administrativna progonstva, zahtijevati stalnu apologiju za svoja djela, sam poučavati povijest svoje vladavine, imati policiju koja služi kao tjeme svoga režima, okružiti se vjernicima putem šarenih laža, razviti kult uzurpatora u neku vrstu religije, postati neophodan stvarajući prazninu oko sebe, umekšati javnost do te mjere da padne u apatiju, svuda obilježiti svoje ime kao što kap vode buši granit, iskoristiti lakoću kojom ljudi postaju doušnici, na društvo gledati sa strane njegovih poroka, govoriti što je manje moguće, reći suprotno od onog što se misli, dotjerati dotle da se izmijeni i sam smisao riječi…“
Ovim ocjenama treba dodati i onu koju je iznio Norman Kon, jedan od najistaknutijih autoriteta u pitanjima „postanka Protokola sionskih mudraca, koji u knjizi Warrant for Genocide (1966) piše: „Žolijev pamflet jest – u biti i u svakom pogledu – izvrsno i oštroumno djelo, neumoljive logike i čudesne kompozicije“.
Frano Cetinić, prolog „Морис Жоли „Дијалог у паклу између Макијавелија и Монтескјеа“, стр. 177-180. Алеф, Градац, 2001, Превео са француског Франо Цетинић