Moris Žoli ili žrtva apokrifnog evanđelja, drugi deo

Život Morisa Žolija podudara se s jednim od najburnijih razdoblja u političkom i duhovnom, privrednom i društvenom razvitku Francuske – od Restauracije (1815-1830) preko Julske revolucije i Julske monarhije (1839-48), Revolucije 1848, do razvitka parlamentarizma, socijalizma (pod utjecajem sensimonizma, furijeizma i prudonizma) i republikanizma, sve to kroz stalnu borbu dviju struja u francuskoj desnici: legitimista i orleanista. To je ujedno vrijeme kada pretežno poljoprivredna i ruralna Francuska postaje industrijskom i kolonijalnom silom. Žolijeva zrelost odgovara razdoblju što ga na početku obilježava uvođenje opšteg prava glasa (ožujak 1848), a na koncu dolazak na vlast republikanca Žila Ferija (između listopada 1877 i siječnja 1879). To je vrijeme nestabilne Druge Republike (1848-1851) s izborom Luja-Napoleona Bonaparte za predsednika republike, sa 75% glasova, 10. prosinca 1848, zatim državnog udara, 2. prosinca 1851 („To je kreten kojega ćemo mi voditi“ – rekao je povodom izbora Luja-Napoleona za predsjednika Adolf Tjer, predsjednik Stranke Poretka). To je vrijeme velikog uspjeha na plebiscitu koji je Napoleon III organizirao 21. i 22. prosinca 1851, odmah po uspešnom državnom prevratu i koji će u njegovim očima, u očima tog „kretena“, opravdati represiju s kojom će oboriti republikansku opoziciju. Slijedi Drugo Carstvo (1852-1870) koje iz autoritarne prva faze prelazi u parlamentarnu i liberalnu fazu, nakon čega dolazi do strašnog vojnog poraza u ratu sa Pruskom (1870-71), osnutka Komune (18. ožujka – 28. svibnja 1871), i do uspostavljanja Republike vojvoda (1870-1879).

Uz polet industrije, bankarstva i urbanizacije (hausmanizacija Pariza i gradnja velikih bulevara kako bi se zanavijek spriječila izgradnja barikada, tih fortifikacija buntovničkog pariškoga puka) dolazi do duhovnog previranja, smjenjivanja faza ultramontanizma, na tragu proglašenja dogme o bezgrešnom začeću 1854, dogme o nepogrešivosti pape – na I vatikanskom koncilu 1870 -ali i antiklerikalizma, ateizma i pozitivizma (O. Kont), te odlaska Viktora Igoa u dugotrajno izgnanstvo.

To je vrijeme dvaju velikih procesa – 1857. godine – protiv Cvijeća zla Šarla Bodlera i Madam Bovari Gistava Flobera, i pomaljanja, uz službenu eklektičku umjetnost, književne avangarde i impresionizma, istinske likovne revolucije iz Salona odbijenih (1863).

To je vrijeme „imperijalnih fešta“, Ofenbahovih opereta, Svjetskih izložbi 1855. i 1867, vrijeme krinolina i ekipaža, hipodroma i kvadrila, kurtizana (Hortenzije Šnajder i Nane), vrijeme kad „grande monde“ odlazi s bala na bal, na promenade u Tijerije, ljetnje provode u Dovil, Bijaric, Viši, jeseni provedenih u ladanjskim kućama u Kompienju, vrijeme užitaka u ozračju razuzdanosti. Tradicionalna aristokracija pomalo, i s pravom, zazire od bonapartističke zbrke u kojoj moral blista svojim odvažnim uzmicanjem i gdje se parveniji pokazuju u svečanim ložama. Vrijeme je to i pobjedničke buržoazije, ali i osnutka Prve internacionale, te ostvarenja prava na štrajk (1864).

Moris Žoli – pisac Dijaloga u paklu između Makijavelija i Monteskjea – rođen je 22. rujna 1829. u gradu Lon-l-Sonije i kršten (da se zna!) u crkvi Sen-Dezire 17. prosinca iste godine. Potječe iz dobrostojeće građanske obitelji. Njegov djed je bio državni blagajnik na Korzici, nakon što je obnašao funkciju glavnoga tajnika Ministarstva mornarice u Napulju. Žolijev otac, državni savjetnik za Juru pod Lujom-Filipom, uzeo je za ženu Talijanku Florentinu Korbara. Nestašan mladić, Moris Žoli je pobjegao iz pet različitih gimnazija. Konačno stiže u Pariz radi završetka školovanja. Zaposlio se kao špediter u državnom ministarstvu gde je proveo sedam godina. Ali, njegova primanja nisu dovoljna za plaćanje troškova diplome prava, te je za raspusta radio i kao nadzornik u Višoj trgovačkoj školi. Godine 1859. upisuje se u parišku Odvjetničku komoru. Na savjet prijatelja i zemljaka (a kasnije i političkog protivnika, među mnoštva drugih) Žila Grevija, budućeg prvog predsednika III Republike (1879) objavljuje Ilustirani porotni sud, seriju portreta najglasovitijih pariških odvjetnika, neke i veoma zajedljive. Sabrani u jednu knjigu biće tiskani pod naslovom Pariška odvjetnička komora, političke i književne studije.

Žoli je posjedovao smrtonosnu dozu političke strasti koja će ga na koncu i uništiti. Pokušao je isprva napasti Carstvo u maloj brošuri od 32 stranice pod naslovom Cezar, u kojoj je Napoleon III opisan u veoma oštrim i prepoznatljivim izrazima. Zatim je u Briselu, anonimno, objavio svoje najpoznatije djelo Dijalog u paklu između Makijavelija i Monteskjea. Krijumčari su prenosili primjerke te knjige u Francusku ispod sijena u taljigama, ali je policija – koja među tim svijetom uvijek ima svoje „poslovne“ pipke – brzo ušla u trag. Pedesetak istodobno izvršenih premetačina omogućilo je zapljenu većeg dijela tiraža kao i identifikaciju autora tog „subverzivnog“ pamfleta. Moris Žoli je uhićen i utamničen u zatvoru Sent-Pelaži, gdje boravi ukupno dvije godine: šest mjeseci istražnog pritvora, tri mjeseca čekanja (nakon izricanja presude u travnju 1865) odgovora na molbu za pomilovanjem, i petnaest mjeseci zatvora. U zatvoru Sent-Pelaži Žoli upoznaje, između ostalih, i Šarla Longea i Ogista Vermorela, buduće prvake Komune (prvi blankističke, drugi prudonovske filijacije). Oslobođen u svibwu 1867, vrlo brzo primećuje da u očima imućne buržoazije staž u zatvoru, makar i zbog kritike Carstva, nije najbolja preporuka za odvjetničku karijeru. „O, Fortuno!, Nezahvalna Fortuno, koja nagrađuješ samo ulizice!“ To njegovo gorko zapažanje doći će do izražaja u novom, isto tako anonimno objavljenom, djelu Istraživanja o umijeću polučivanja uspjeha, koje je objavljeno 1868. S ironijom proučava i predstavlja kao pravila ponašanja različite postupke koje ljudi poduzimaju da bi uspjeli u politici, poslovima (biznisu, reklo bi se danas), u novinarstvu i književnosti. Knjiga se danas čita s istim uživanjem kao i kad je objavljena i uvelike objašnjava zašto je Moris Žoli, unatoč nespornom talentu, stekao odveć veliki broj neprijatelja, e da bi sam mogao polučiti uspjeha. Bio je jedan od mladih zanesenjaka koji je pod Carstvom sanjao o Republici, ali je – kao i njegov mlađi suvremenik Mopasan (koji će, kao i Žoli, objavljivati u dnevniku Le Galois) – moga reći: „Kako je lijepa bila Republika pod Carstvom!“

Žoli je imao raskošan talenat za stjecanje neprijatelja, čak i među istomišljenicima. Prema „pontifaksima“, korifejima različitih struja i „škola“ odbijao je ono divljenje koje su oni zahtijevali od svojih pristaša. Nije bilo dovoljno da „velikani od pera, slavni odvjetnici“ i drugi budu protiv Carstva pa da ima, samim tim, Žoli prizna genijalnost. Tako je i „velikom“ Viktoru Igou (pod nadimkom Palastron) ostavio u Istraživanjima o umijeću polučivanja uspjeha nezaboravan portret koji dobro ilustrira kakve je sve neprijatelje Žoli sticao na svom životnome putu.

„Veliki bi Polastron, da je ostao u svojoj domovini, platio danak starosti. Njegov instinkt, ako ne i njegov ponos, to mu je govoriio… Njegove metafore i antiteze ne bi sličile ni na šta drugo osim na zaglušnu buku, na riznice lažnih dragulja. Ali, Palastron je, iz grižnje savjesti, odmaglio na drugu obalu, preko Lamanša, preko puta svoje domovine i tu si je izgradio kartonsko postolje. Nije se udostojio iskraci, ali su se njegove knjige zato iskrcale umjesto njega. Prometej u tristo tisuća primjeraka… europsko se tržište otvara njegovim, u vrećama krijumčarenim djelima…

Od jezika je napravio kuhinju u kojoj nailazimo na fiziku, kemiju, skolastiku, algebru, genezu, astrologiju, grčki, latinski, i nijednu francusku riječ. Ali, ove bezimene popare proizvode veliki dojam na publiku… Divljenje je toliko uobičajeno u njegovu slučaju da ga satiru pohvalama, da pukneš od smijeha. Polastron, gord, nastavlja svoju karijeru. Umrijet će s uvjerenjem da je upoznao svekoliku ljudsku misao. Istina ne dopire do Palastrona, jer dopire li istina do kraljeva? (Recherces sur…, Editions Alia, Paris, 1992, str. 234-35)-

Zatvorska je kazna donijela Žoliju još i zavjeru šutnje, zabranu objavljivanja završenih rukopisa, između ostalih i ogleda o revolucijama u Francuskoj, jedne autobiografije, Le Nouvel Oberman, jedne petočinke, Les existences problmatiques… Uz finansijsku pomoć poznatnih odvjetnika, Žila Favra, Aragoa… osnovao je pravni list La Palais da bi „prenio polemiku na teren prava“. U međuvremenu, pokušao se kandidirati za zastupnika u rodnom departmanu Juna, ali je naišao na ravnodušnost, ako ne i neprijateljstvo Grevija, te odustaje od kampanje.

Frano Cetinić, prolog „Морис Жоли „Дијалог у паклу између Макијавелија и Монтескјеа“, стр. 180-183. Алеф, Градац, 2001, Превео са француског Франо Цетинић