Макроекономија Економске анализе, Србија, окружење, и међународна економија
Pise: Dr Svetozar Livada
Ja sam iz nagona preživljavanja postao partizan, antifašist, izgubio veći dio porodice, rođaka, kolateralnih srodstvenika, susjeda i zavičaj, postavši nasljedno bezemljaš, zbog nasilja novog poretka. Dakle, postao sam sin revolucije iz nužde. Sve sam nacionalne i rasne teorije savladao kroz vlastite vene, primajući transfuzije krvi svih rasa i naroda.Po toj logici postao sam i fiziološki građanin svijeta, a po habitusu , spoznajama i obrazovanjem pripadnik sam vlastitom voljom ljudskog roda
Piše: dr Svetozar Livada (HRVATSKA)
Pozvali me moji dugogodišnji radni drugovi, odnedavno gospoda, da kao jedan od osnivača časopisa „Sociologija sela“ koncelebriram njegovo skoro polustoljetno izlaženje, a on se već davno prenominacijom ugasio. Po logici stvarnosti, ja nemam razloga da slavim, nego da kondoliram, jer niti su sela izumrla niti je nestala potreba za znanstvenim interesom za život sela i poljoprivrede. Pa ipak postavlja se pitanje: pridružiti se, slaviti, koncelebrirati ili odustati i intimno kondolirati do bola? Pa mene su ti moji radni drugovi, da ponovim, odnedavno gospoda, katapultirali, „frljnuli“ iz redakcije dok je časopis još bio živahan. Ali ne samo mene nego čak i “ poslodavca“ i druge. Do mene je čak došao glas da su glasali da se ne smijem pojaviti više u Institutu, a ja sam već bio prijevremeno umirovljen i suspendiran s katedre. Ne znam čija je to ideja, ali pouzdano znam da se tome nitko nije suprotstavio. Bila su to olovna vremena, nacionalne kontrarevolucije „Tko nije s nama mi smo protiv njega!“
Ja sam se doista razlikovao od njih po obrazovanju (filozofija i povijest). Bio sam stariji, iskusniji… Već sam prošao kroz pakao odmazde, budući kovač rata izbacio me s posla, umiješao mi se u život da sam morao promijeniti zanimanje. On je postao otac domovine, a naši izbacivači njegovi sinovi kod prirodnih, vlastitih otaca. Zanijela ih fra Bakovićeva duhovna obnova. Ja sam iz nagona preživljavanja postao partizan, antifašist, izgubio veći dio porodice, rođaka, kolateralnih srodstvenika, susjeda i zavičaj, postavši nasljedno bezemljaš, zbog nasilja novog poretka. Dakle, postao sam sin revolucije iz nužde. Sve sam nacionalne i rasne teorije savladao kroz vlastite vene, primajući transfuzije krvi svih rasa i naroda.Po toj logici postao sam i fiziološki građanin svijeta, a po habitusu , spoznajama i obrazovanjem pripadnik sam vlastitom voljom ljudskog roda.
Vladanje ljudima!
Sudirajući filozofiju spoznao sam da čovijek nije rođen da vlada ljudima nego stvarima, alatkama, procesima rada i zbog toga su stvorene škole. Jedan vispreni šeret me zvao „pobjegulja“, jer sam nekim povodom napisao da sam u trinaestoj godini, iz nužde preživljavanja, pobjegao u rat-partizane. Oni su mene više trebali i koristili nego što sam ja njih. No, oni su ipak, čini se, povjerovali, da je važnije dići novonastajuću državu iznad društva i ljudske sudbine, a ja sam bio dio njihovog društva, znanstvenog tima i tome smo se bez konflikta istinski radovali. Dakle, oni su mene, etnički a poslodavca ideološki počistili. I ja sada čak živim kao corpus separatum. Sa mnom se vlada i upravlja po posebnom Ustavnom zakonu. Ja pripadam manjini i time manje sam čovijek od njih. Rekoh, nemam zavičaja, doslovno iščupan sam iz korijena, ali moj kraj s područjem gdje bijah rođen, da cinizam bude veći, spada pod područje od posebne državne skrbi. Avaj jada! Izgleda kao Mjesečeva površina. Ni groblja nisu pošteđena. Dakle, i oni su pristali da politiku stave ispred, iznad i protiv ljudi a time i mene.
Remetilački faktor
Kao politički Hrvat manje sam čovjek, jer ja dolazim iz „remetilačkog faktora“, a kao antifašista postao sam okupator svetog hrvatskog tla. Po najnovijem rezonu suvišni „gost“. Dakle, doveden sam u dilemu Buridanova junaka. Slaviti ili kondolirati ili s njima više ni u čemu ne sudjelovati. Međutim, „etos moga druga Isusa“, što bi moj učeni kolega Kangrga rekao, nalaže mi da je korisno o našem vremenu svjedočiti. Jer smo bili za to zajedničko stvaralaštvo osposobljeni, školovani, plaćeni i to je bio naš vlastiti izbor. Rat je sve razorio, pa je i sudbinu tog časopisa odredio, a on je bio naš prozor u svijet u domeni ruralne sociologije kao primijenjene znanstvene discipline. Mi smo svojski svjedočili i sve raspoložive činjenice koristili da društvene promjene pratimo u toku. S današnje točke motrišta, čini mi se to kao znanstveni pothvat iza kojega stoje golema svjedočanstva u pisanom obliku, A govori se „‘samo zapisano ostaje!“ A sada nešto o demografiji i našem dobu.
Prije više od četrdeset godina, nas trojica predavali smo demografiju na Filozofskom fakultetu (Vjeko Mikecin, Ico Završki i ja). Oni su predavali fizičku demografiju, a ja socijalnu. Oni su ispitivali testovima, a ja na klasičan način. U toku nekoliko godina, došlo je do većeg pregrupiranja studenata na moja predavanja. Dvorane su bile malene. Nije bilo mjesta. Nastao je problem i formirana je komisija da se ispita zbog čega se to događa. U komisiji su bili učeni demografi I. Serdar i Ivo Klauser koji su nekad nama predavali kao kursistima demografiju u Agrarnom institutu. Nakon saslušanog predavanja bili su više nego zadovoljni i počeli me ispitivati kako dolazim do građe i po kojem udžbeniku predajem. Rekoh: „sam građu stvaram.“
U to vrijeme pripremao sam građu za pisanje socijalne historije seljaštva, koju su mi Tuđmanovi talibani odnijeli. Do tog vremena, već sam bio izvršio preračune starenja stanovništva Hrvatske po svim popisnim krugovima, a u ostalim republikama po općinama. Zatim sam izvršio projekciju smanjenja poljoprivrednog stanovništva u ukupnom do kraja stoljeća po svim republikama. Osim toga, osnovao sam Gerontološko društvo u Hrvatskoj, sazvao kongres gerontologa na koji mi neki činovnici socijalne politike nisu dali da prisustvujem. Jer ja sam bio „vanpartijska masa“ kako je cinično običavao za mene govoriti Stipe Šuvar. Najzad, pokrenuo sam s drugim upućenima osnivanje postdiplomskog interdisciplinarnog studija iz gerontologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Najviše mi je pomogla činjenica što sam prihvatio ‘gorku pilulu’ da upoznam kvartalni i kvintalni sektor, da vodim interdiciplinarnu studentsku praksu geodeta, medicinara, arhitekata i pripadnika društvenih znanosti. Tom prilikom (bilo da smo trasirali buduće pogone i tvornice, bilo da smo mjerili zemljište, bilo da smo ispitivali stavove stanovništva prema raznim fenomenima života u selu, vezano uz inovacije i urbane (ruralne) tokove) smo fluorografirali stanovništvo radi preventive i slično. Tada sam imao priliku gledati uživo kako raste tercijalni, kvartalni i kvintalni sektor jer su promjene bile goleme. Ranije sam učestvovao na razne načine u sedam istraživanja na području grada Zagreba, a on je držao 11% industrijskog potencijala Jugoslavije. Prema tome, bilo je dosta osnove da se studentima predstavi ukupni proces socijalnih i društvenih promjena, koje smo mi do detalja statistički istraživali. To je ovu dvojicu pripadnika komisije više nego zadovoljilo i zahtijevali su od mene da pripremim jedan inauguralni uvod za izabrane demografe sa zadaćom da se pokrene demografski časopis u Hrvatskoj. U to vrijeme je bio samo jedan demografski časopis Stanovništvo, koji je izlazio u Beogradu. Nevoljko sam pristao. Ali mi je bilo stalo da zaista imamo časopis preko koga bi se znanstveno istraživali svi fenomeni promjena, istovremeno propagirali demografiju i ukazali na sve tokove koji su bili izvan mogućnosti ruralno-socioloških istraživanja. Tom prilikom sam pripremio i održao sljedeće tematsko izlaganje kojem je bio posvećen 56. tematski broj Sociologije sela, od kojeg treba početi sa socijalnom demografijom. Dobro sam znao da mi svoju povijest ne poznajemo, osim mitova, a povijest susjeda još manje. Zbog toga sam se odlučio za naš da ga tako nazovem „kulturni krug“ da najprije opišem sociohistorijski kontekst života, razvoja i rasta našega stanovništva kako slijedi.