POGLEDI IZ HRVATSKE 2017 (2): Prazni ruralni delovi

Od doseljenja naših naroda na ovo tlo poznato je da smo zbog toga što smo na razmeđu Istoka i Zapada bili izloženi stalnim nasilnim i nenasil­nim utjecajima, nasilnim i spontanim akulturacijskim procesima. Što se tiče vlasničkih odnosa, oni su kroz povijest bili raznoliki i dugo su persistirali arhaični oblici, pravi anahronizmi (begluci, kolonati, nadijeljena krajiška zemljišta, općinske gmajine do klasičnog feudalizma). Kao historijski recidiv oni su podloga velike većine naših katastarskih općina danas. Porodični život također je bio složen, napose markiran mnogoljudnom po­rodičnom zadrugom te kasnije transformacijom patrijarhalnog autoriteta, porodičnih uloga …

Piše: Prof. Dr Svetozar LIVADA (HRVATSKA)

 

Evo toga opisa izloženog u časopisu Sociologija sela, od lipnja 1986. godine.

Uzmite mi kao „olakotnu okolnost“ da se kao laik nisam imao ni otkuda znanstvenije informirati. Naime, naša demografska historija nije ni započela svoju pisanu istinu. Ne samo zbog toga što je ova istina složena nego i zbog jednostavne činjenice da je u nas zanemaren ljudski faktor i potrebne pretpostavke za znanstvenu populacijsku politiku. To se ogleda i u tome što je u nas mali broj kadrova za izučavanje demografskih problema, što nemamo raz­vijene institucionalne osnove, što nam manjkaju stručna glasila primjere­na našoj heterogenosti i, napose, što je slab društveni interes za razvitak demografije kao primijenjene znanosti.

Iako je izlišno, valja ipak podvući da su demografska sa­znanja pretpostavka svakoj drugoj društvenoj planifikaciji i viziji budućeg razvoja. Ta se činjenica u nas predugo zanemaruje. Zbog te činjenice budući će se historičari razvoja znanosti u nas s pravom pitati kako smo znali i mogli planirati društveni razvoj i proizvodnju materijalnih i duhov­nih dobara, a istovremeno zanemarivali znanstveno zasnovanu „proizvod­nju ljudi“. Usuđujem se tvrditi da naša primijenjena demografija praktič­no i ne postoji. Pogubnost te činjenice eksperti bolje znaju.

Od doseljenja naših naroda na ovo tlo poznato je da smo zbog toga što smo na razmeđu Istoka i Zapada bili izloženi stalnim nasilnim i nenasil­nim utjecajima, nasilnim i spontanim akulturacijskim procesima. Nerijetko su sve te činjenice imale negativan, a samo ponekad pozitivan utjecaj na demografske tokove na ovom tlu. Historija pokazuje da je bila potrebna golema energija za biološku vitalnost i golo preživljavanje jer nam je ži­votno stablo nerijetko bivalo sasijecano u korijenu. Dodamo li tome raz­nolike ekološke osnove (reljef, klimat, sastav tla, napose kraški prostori) onda tek naziremo „dramu osnova života“.

Pretežna većina našega, danas kultiviranog, zemljišta rezultat je muko­trpnog antropogenog osvajanja. Više sam puta ponovio kako se govori da se s Mjeseca golim okom na ovoj našoj Zemlji vidi jedino Veliki kineski zid. Međutim, kad bi u jedan limes složili kamenu masu iz graja, drmuna, gromača i suhozidina, što ih je naš težak gradio minulim radom genera­cija i generacija oslobađajući zemljište za proizvodnju hrane, vjerujem da bi to bio veći zid od Velikoga kineskog zida.

Razvoj naselja iznimno nam je složen jer se gotovo nigdje ne susreće takvo obilje raznolikih naselja na tako malu prostoru. Sva su ta naselja donedavno bila ruralnog tipa, disperzna i puna taloga historije. Ne smije se zaboraviti da je donedavno najveći dio populacije živio u brdsko-planinskim prostorima.

Što se tiče vlasničkih odnosa, oni su kroz povijest bili raznoliki i dugo su persistirali arhaični oblici, pravi anahronizmi (begluci, kolonati, nadijeljena krajiška zemljišta, općinske gmajine do klasičnog feudalizma). Kao historijski recidiv oni su podloga velike većine naših katastarskih općina danas.

Složen porodični život

Porodični život također je bio složen, napose markiran mnogoljudnom po­rodičnom zadrugom te kasnije transformacijom patrijarhalnog autoriteta, porodičnih uloga itd.

Složeni etnokonfesionalni sastav stanovništva, njegova tribalna obilježja, odzvanjaju svojim tradicionalizmom i danas. Jezični varijeteti, dijalektalne osnove, lokalizmi i mnogi oblici enklavizma i izoliranosti naselja bili su temelj socijalne i prostorne imobilnosti seoske populacije. Zbog toga smo kasnije stupili u industrijske tokove. U mnogim područjima gotovo stoljeće kasnije. Agrarna revolucija u nas kao preteča industrijske revolucije isuviše je kasnila.

Dovoljno je pogledati našu putnu mrežu da se vidi da ide preko bila i prijevoja, daleko od značajnih životnih resursa jer je narod u zbjegovima iz orlovskih gnijezda gledao u svoje plodnije nizine. Malo zemlje i puno usta dovodilo je do toga da doista zemlja nije mogla ishranjivati sve na njoj rođene. Predominantnost poljoprivrede kao osnovnog temelja života iscrpljivalo je oskudna tla dugim ugarima, dvopoljnim i tropoljnim siste­mima. Istovremeno snažna fiziološka reprodukcija, kako narod kaže „dje­ce bijaše koliko ih Bog dadne“, pritiskala nas je socijalnom bijedom. Nije bez razloga učeni Mijo Mirković govorio o trima mogućnostima ovdašnjeg naroda: „Il’ u hajduke, il’ u zatvor, il’ u Ameriku“ ili, „da nitko ne umije sa tako malo da živi kao seljak“. Odnosno da nijedna činjenica na ovom tlu, dakle, ni carevi ni vlast ni religija nisu povezivali i prožimali ovaj narod koliko isti uvjeti življenja.

Ti teški uslovi nisu dovoljno izučeni. Naš socijalni interes izučavanja socijalne historije slab je i manjkav.

Teški uslovi zarana su izgonili vitalne kontingente s ovog tla u prekooceanske zemlje. Stvorene su dijaspore kao kanali za emigraciju. Međutim, ni oni nisu izučeni.

Imali smo također obilje eksternih utjecaja. Da napomenem samo ratove, agrarne i ekonomske krize uz istovremeno akutno otvoreno agrarno i seljačko pitanje. Ni to nije izučeno.

Beskrupuloznost političke organizacije života i manipulacije seljaštvom kao „glasačkom mašinom“ nije ozbiljnije ni dotaknuto.

Za posebnu je osudu što još uvijek ne znamo direktne i indirektne ratne gubitke u Drugome svjetskom ratu a na životnom stablu još se markantno vide gubici iz Prvoga. Dakle, svoje žrtve nismo izbrojili, a to je bio ozbiljan šok za relativno malu populaciju i od njega se nećemo za idućih nekoliko generacija oporaviti.

U nas nisu izučene agrarne i ekonomske posljedice kriznih stanja na međuratne generacije. Dobar dio tih generacija bio je izložen u svom siromaštvu biološkoj selekciji. Osim toga, one su, umjesto na znanstvenoj medicini, svoju preventivu zasnivale na oskudnoj narodnoj mudrosti, neimarstvu i narodnoj medicini, ali i na hiromantiji, vradžbinama i pučkom vidarstvu.

Goleme mase, cijele regije, manji i veći prostori oskudijevali su u životnim elementarnostima: hrani, vodi, ogrjevu itd. Zbog toga su harale razne socijalne bolesti od difterije koja bijaše „daviteljica djece“, do dizenterije, amebijaze, žutice, masovno se umiralo od babinje groznice i najtipičnije socijalne bolesti  ̶  tuberkuloze.

Stambene prilike bijahu i više nego oskudne. Predugo se zadržala „histo­rijska kuća“: staroslavenska sojenica, čobanska nastamba, jednodjelna i dvodjelna brvnara, bondurača ili kamena kuća odn. pletara. Još i danas se u brdsko-planinskim prostorima susreće „dubirog“, „šilja“, „busara“, „kuća čardaklija“, „magaza“, „ognjište“ koje niti grije niti kuha i peče, ali je šume dogorjevalo. Ti su tipovi donedavna sačinjavali sela i selišta, zaseoke i majure našega ruralnog miljea. Tu je donedavna tekao arhaični život tih naših sada starijih i najstarijih kontingenata, našeg životnog is­kustva rođenog u čatmarama, ćerpičarama, bonduračama, brvnarama i kamenim kućama itd. Ta socijalna osnova življenja zanemarena je i de­mografski neizučena.

Revolucionarne promene

Revolucionarne promjene u poratnom razdoblju donijele su istinski obrat: od društvenih odnosa do obilja inovacijskih tokova i procesa. Međutim, ni to nije demografski i historijski izučavano. Prije svega proces industrijalizacije koji je u nas bio spontan i pretežnim dijelom bez industrijalizma kao mentaliteta, što će reći racionalnosti, ekonomičnosti, velikih serija, profesionalnosti, stručnosti itd. Drugi inovacijski tok jest proces urbanizacije. On je, nažalost slijedio logos pogrešne industrijalizacije. Naime, nije mu bila u središtu urbanizacija kao način življenja nego gola gradogradnja, „građenje skladišta za stanovanje ljudi, špelunki i špilja, saća i silo­sa, odnosno dormitorija, i to bez urbanizacijskih planova i vrednovanja kvalitete življenja“. To je izazvalo pogrešnu relokaciju stanovništva. Ob­nova stambenoga i gospodarskog fonda »selogradnjom« pogubna je na starim ognjištima za urbanizaciju ruralnih naselja. Time su prejudicirane nemogućnosti velikih sistema i potrebne moderne infrastrukture.

Ipak, socijalna i prostorna pokretljivost pokrenuta je tako snažno i bez presedana na ovom tlu, i ona je iz temelja mijenjala životno biće. Brže je razarala stare ekonomske, socijalne, kulturne i demografske osnove i institucije nego što je stvarala nove. To je u demografski razvoj unijelo mnoštvo šokantnih činjenica koje mi zasad bez interdisciplinarnih provje­ravanja i mjerenja ne možemo sagledati.

Naša demografija mora razmotriti mnoga ozbiljnija pitanja daljnjega de­mografskog razvoja. Prije svega što za naš demografski razvoj znače go­lema stradanja u ratovima na ovom tlu, gdje je preko 4 milijuna ljudi di­rektnim ili indirektnim procesima izgubljeno samo u ovom stoljeću. To nije dug samo prema žrtvama nego podloga za populacijsku politiku i revitalizaciju stanovništva i zaustavljanje negativnih trendova u nekim domenima biološkog razvoja.

Drugo, što znači dokidanje klasičnoga seoskog društva s procesima de­agrarizacije bez presedana kada je za života jedne generacije smanjena agrarna prenapučenost, a enormno povećana urbana i industrijska pre­naseljenost. Moramo spoznati demografske činjenice za najveći civiliza­cijski preobražaj na ovom tlu. Pa mi smo gotovo cjelokupnu poratnu bio­lošku reprodukciju, dobrim dijelom i socioekonomsku preselili u gradove, a gradove nismo za to pripremili.

Drugim riječima kakav je značaj naglog prijelaza od arhaične, autarkične podjele rada, od imobilne populacije statičnog tipa koja se „svijala oko grobova svojih mrtvih“, na modernu podjelu rada i dinamične strukture života? Što za naš populacijski razvoj znači pomicanje populacije s pla­nine u doline rijeka, s juga prema sjeveru, od izvora prema ušću, iz sela u gradove? Što za naš socioekonomski razvoj znači predugo zanemari­vanje litoralne orijentacije?

Što znači pad nataliteta do uključivo negativnih stopa za velike prostore s jedne strane, i očekivanja prolongacije prosječnog života za gotovo 20 godina, s druge strane? Što znači ovakav trend narušenih spolno-dobnih struktura, s jedne, i ubrzani procesi starenja, s druge strane?

Naša bi se demografija morala više zainteresirati za demografsko histo­rijsko naslijeđe, za minuli i tekući rad generacija. Ta valjda je izlišno pod­sjećati da prostor i vrijeme ne počinju od nas, a niti život naroda. Narod je vječan i ima dugo pamćenje i ne trpi historijski zaborav. Morali bismo napraviti bilancu načina proizvodnje kao historijske determinante u „pro­izvodnji ljudi“, jer kako Marx kaže svaki historijski način proizvodnje od­ređuje i „proizvodnju ljudi“.

Istovremeno, morali bismo analizirati i opće odnose među generacijama. Napose, ulaz i izlaz aktivnih kontingenata jer nam brojne generacije ra­nije izlaze, a velike njihove skupine ne ostvaruju pravo na rad. Okrećemo se leđima ostarjelima, a samo djelomično licem mlađima.

Tako se marginaliziraju ostarjele grupe, a donekle i znatni dijelovi mla­đih generacija.

Od velikog je značaja analiza uloge, načina rada, profesionalnog odnosa i uloge socijalne politike u razvoju. Morali bismo imati bilance stvaralač­kih potencijala, populacijskih grupa itd. Od posebnog je značaja imati realnu spoznaju socijalno-prostorne pokretljivosti koja se počela zatva­rati u općinske granice.

Naša demografija mora otvoriti posebno poglavlje za onu masu popula­cijskih grupa koje su proflotirale izvan granica kao „privremena radna snaga u inozemstvu“. Tu su se odigrali značajni lomovi, unutar porodica i unutar psihosomatskih stanja pojedinaca  ̶  lomovi vrijednosnih stavova. Što su sve te posljedice donijele, a što će tek donijeti može samo odgo­voriti naučni pristup jer je to najskuplja a zanemarena demografska in­vesticija u poratno razdoblje o kojoj malo znamo. Ni opciju sive moždine u tuđinu kao najvećeg kapitalnog gubitka ljudskog faktora ne smije se ispustiti iz vida. Istovremeno morali bismo analizirati sindromatičnu slo­ženost tolike mase obrazovanih mladih izvan procesa rada  ̶  nezaposle­nih. Zatim, toliku masu invalida rada i najposlije brojne kontingente za­hvaćene socijalnom patologijom, prije svega alkoholičare, frustrirane i one sa već izraženim oblicima tenzija koje je s različitih aspekata pogo­dila produžena društvena kriza.

U ukupnoj analizi svih ovih kontingenata od posebnog je značaja analiza porodičnih struktura, problemi porodice općenito od sklapanja do raz­voda braka. Zatim informiranost o planiranju porodice, o oblicima i na­činima planifikacije, to više jer su evidentni trendovi porasta abortusa, steriliteta, divorciteta, itd. Naš je porodični život iz temelja izmijenjen, a mi nemamo naučnih spoznaja o sveukupnosti tih promjena  ̶  kako pozi­tivnih tako i negativnih.

Kriza i diferencijacija

Zbog društveno-ekonomske krize širi se u nas takva socijalna diferenci­jacija i s takvom brzinom koju ovo tlo ne poznaje. Rastu rubne skupine i općenito se život marginalizira jer mu kvaliteta pada iz dana u dan. Ovo ima za posljedice evidentno skraćenje srednjeg očekivanja života, porast mortaliteta dojenčadi, porast pothranjenosti, smanjivanje antropometrij­skih mjera itd. To je razumljivo jer neke indicije ukazuju da morbidologija po svojoj kauzalnosti sve više dobiva socijalno obilježje zbog siromašenja društva. Širi se abiotička ishrana blizu 20% naše popu­lacije, prema istraživanjima, nije imalo mesnih supstancija u svojim obrocima. To je tim ozbiljnije jer smo inače na donjoj ljestvici potrošača animalnih proteinskih supstancija u Evropi. U nas se širi „pretilost od gladi“. Istovremeno imamo obilje porodica beskućnika jer treba za rješe­nje prosječnog standarda stanovanja 25-godišnji dohodak. Zbog te činje­nice događaju se brojne drame: od odgađanja, nesklapanja do rastave braka. Stan je, uostalom, pretpostavka življenju. Širi se apatija i rezigna­cija u svim strukturama što će bez sumnje imati posljedice na buduće psihosomatske sindrome cijelih generacija.

Školski sistem nije prilagođen potrebama društva i njegova je reforma nužna. Međutim, sadašnja praksa reformiranja škole voluntaristički je eksperiment s generacijama jer se proces obavlja bez stručnog uvida, bez učila, bez pomoćnih sredstava, bez demokratičnog utjecaja roditelja, uče­nika, majstora i znalaca, napose udruženog rada i njegovih potreba. Mnoge su institucije u ovoj domeni deficijentne, neravnomjerno raspore­đene, nepristupačne, a uvjeti rada u njima su složeni. Dobrim dijelom, one su marginalizirane. Istovremeno ipak raste broj stručnjaka, a stručno ponašanje opada. Sve je to toliko složeno da očito mnoge od ovih i dru­gih činjenica nepobitno utječu na reproduktivne procese stanovništva.

Ima cijelo obilje temata u našoj demografiji koji nisu načeti. Primjerice, nitko u nas nije istraživao inteligenciju, odnosno sposobnost stanovništva, zatim karakterna obilježja, antropometrijske mjere, genetska obilježja, krvne grupe, rodbinsku genealogiju, konsangvinalne skupine itd. To što radimo u toj domeni na sporadičnim primjerima, rodilištima, školama, u regrutnim komisijama ili studijskim praktikumima nije ni simbolično prema potrebama primijenjene demografije.

Naš divorcitet pa i nupcijalitet samo se statistički kvantitativno obrađuju kao demografske jedinice, a njihova kauzalnost, sindromatična složenost u promjenama u potpunosti se zanemaruje. Njih se jedino promatra kad su posrijedi kriminogene implikacije. Konačno, naše demografske jedinice, osoba ili lice, stanovnik, brak, porodica, domaćinstvo, gospodarstvo, na­selje itd. previše se tretiraju statički kvantofrenično, a manje po sadržaju i kvaliteti dinamičke kategorije podložne promjenama. Zbog te činjenice nisu nam i poznate dosegnute promjene ili perzistencija unutarnjih tradicionalizama.

Sakupljanje statističkih podataka općedemografskog značaja pa i poseb­nih demografskih statistika isuviše je skupo da bi smjeli dopustiti neracionalnost, neefikasnost i neažurnost analiza. Velika većina ovih saznanja sa­branih uz velike materijalne i ljudske napore leže izvan naučnih interpre­tacija ili dospijeva u javnost kad su nove promjene već učinile svoje. Uza svu oskudicu, smatram da nam više nedostaje smisla za ekonomičnost organizacije i efikasnost nego što nam nedostaju sredstva.

Reprodukcija stanovništva složen je problem multikauzalne i multidimenzionalne prirode. Međutim, onaj tko poznaje ove procese ima snažne pret­postavke za planifikaciju u ekonomiji, socijalnoj politici, kulturi i sveukup­nom razvoju zajednice. Ta nas činjenica mora motivirati da razmatramo svu složenost ove problematike u kojoj smo kao znanstvenici zatečeni.

Našoj demografiji nužne su interdisciplinarne analize za potrebe popula­cijske politike, i to širokog spektra. Primjerice, antropološke  ̶  s obzirom na način i oblike života, filozofijske  ̶  s obzirom na vrijednost i smisao života, ekonomske  ̶  s obzirom na analizu načina proizvodnje i društvenih odnosa, sociološke  ̶  s obzirom na socijalnu organizaciju življenja, de­mografske  ̶  s obzirom na reproduktivna obilježja stanovništva i procesa drugih događanja u demografskoj tranziciji. Zatim psihologijske  ̶  s ob­zirom na psihosomatska obilježja, stresove i tenzije koje suvremeni tran­zicijski procesi prilagođavanja donose u doba ukidanja arhaičnog i usmjeravanja u moderni život. Medicinske  ̶  s obzirom na zdravstvenu strukturu i primjenu znanstvene i kurativne medicine. Nutricionističke  ̶  s obzirom na biotičnost i abiotičnost ishrane. Urbanističku  ̶  s obzirom na socioprostornu planifikaciju i redistribuciju populacije u prostoru. Da ne nabrajam, potrebno nam je obilje socijalnih analitičara koji umiju demografski misliti i stvarati da bi se zaustavili stihijni procesi demografskog razvoja koji postaju pogubni. Na brojnim prostorima i cijelim regijama više nema jednostavne reprodukcije, stope su priraštaja negativne, brojni prostori izloženi su depopulacijskim tendencijama. Golema masa populacije odmaknuta je od resursa, npr. poljoprivredne osnove  ̶  zemlje, ruda, šuma, energetskih izvora itd. Istovremeno populacija je u dobrom dijelu sukobljena s brojnim elementarnostima potrebnim za osnove života (npr. opskrba vodom, energentima, ishranom, komunalijama, institucionalnom
mrežom, stanovanjem, organizacijom mikrosredina itd). Gradovi se guše i stješnjuju, njih pritišću i opasuju siromašne četvrti naših slamova, favela, koje mi nazivamo „divljom“ gradnjom, „nehigijenskim naseljima“ itd., što su banalni eufemizmi, jer riječ je o posljedicama odsutnosti populacijske politike i „osvete neplanirane socijalne politike razvoja“, socijalne politike koja se potpuno odvaja od ekonomije rasta i razvoja. Ona se sve više državnim ili paradržavnim institucijama restriktivno manifestira i pukim ekonomskim redukcionizmom dokida postignuti stupanj socijalne sigurnosti. Time čak ide u pravcu dokidanja društva, jer je ima previše gdje nije potrebna, a premalo kao instituta gdje je najpotrebnija.

Sve ove činjenice iznosim ne kao demograf, jer to nisam, nego kao dugo­godišnji empiričar i socijalni analitičar na osnovi neposrednog zapažanja, među ostalim i demografskih procesa i tokova, koji sve više sužavaju reproduktivne osnove i marginaliziraju procese „proizvodnje ljudi“. Kod ovog broja analitičara, kod ovog broja institucionalnih osnova, to se bez kauzalnih analiza tokova i procesa, uzroka i posljedica, koje nose, više ne bi smjelo događati.

To je bio povod da se obratimo upravo vama, da pokušamo na ovom Okruglom stolu znalački i znanstveno javno promišljati. Među ostalim predložili smo preliminarnu idejnu skicu budućeg fundamentalnog istra­živanja reprodukcije stanovništva. Vaš sud, mišljenje, kritičke primjedbe, bit će dragocjen prilog za njegovu operacionalizaciju i izvođenje. Uostalom, od vas očekujemo njegovu konačnu realizaciju.

Hrvatska je imala goleme direktne i indirektne gubitke stanovništva u Drugom svjetskom ratu, nikada temeljito istražene. Imala je cijele zone sekularnih trendova u Posavlju niskog nataliteta, također nikada istražene. Jedino što je temeljito istraženo to su takozvani konsangvinalni problemi na otoku Susku. Zatim je imala goleme otvorene kanale emigracionih tokova, naročito sa otoka i priobalja jer je iz tih prostora imala porodične otvorene kanale sa sekularnim trendovima emigracije.

Osim toga, u Hrvatskoj su procesi starenja uzimali takvog maha da, poznavajući šta to znači, skoro sam se specijalizirao za praćenja starenja stanovništva i u tu svrhu napisao cijelu seriju članaka o starenju čovjeka, starenju naroda i starenju našeg cijelog stanovništva. Pošto sam bio član ad hoc radne grupe za ruralnu sociologiju, pri FAO, imao sam uvid u tokove nestajanja, dakle kraja seljaštva u Zapadnim zemljama, i posljedice koje se iza toga javljaju u odnosu na iskorištavanje arabilnih površina. Taj proces je kod nas uzeo takvog maha da nam se počeo javljati golem broj naselja u kojima je dominiralo staračko domaćinstvo sa raširenim tzv. socijalnim ugarom  ̶  zemlju posjeduju a nitko je ne obrađuje. To me prisililo da inzistiram na uvođenju zdravstvenog i mirovinskog osiguranja poljoprivrednika. No, mogućnosti su mi daljnjeg učestvovanja bile smanjene jer sam već 1972. prijevremeno umirovljen i suspendiran s katedre u 42. godini života. Dakle, izgubio sam kredibilitet istraživača.

Ono što valja istaći, procesi našeg raseljačenja išli su brže nego što je bilo moguće i potrebno. Razvijali smo industriju bez industrijalizma i plaćali golem danak, sa preko dva milijuna i četiristo tisuća invalida rada. Drugo, stavili smo pod urbane procese, skoro pet posto arabilnih površina, a u istom vremenu, Zapadna Evropa koja je imala bolje i izvornije urbane tokove, svega 0.5%. Kritikom takvih hazardnih ponašanja, navukao sam na sebe nevolje sve do sudbenog procesa.

Tokovi društvenih promjena bili su pod pritiskom dvije agrarne reforme sa ogromnom kolonizacijom, etničkim čišćenjem Talijana, Turaka i tzv. Folksdojčera, što je uvelike treslo seizmiku demografskih struktura. Pa učestale reforme gradova, sveukupno 17 reforma gradova. Pod kraj, osamdesetih, upali smo u veliku društvenu krizu. I našao sam se u tzv. Kraigerovoj komisiji i vidio sam, kao na dlanu da se društvo raspada, jer se republički etatizam pretvara u nacionalizam do rasizma. Nije bilo snage ni autoriteta pojedinca ni institucija da taj proces zaustavi bilo kakvim drugim rješenjem nego je ispalo da je ratna opcija optimalno rješenje zbog neodgovorne elite vlasti Avaj, sve su novonastale države dovele neodgovornom elitom vlasti etničko-konfesionalnim građanskim ratom do demografskog sloma stanovništva. Bilo je drugih rješenja. I to je Hrvatska praksom isprobala, tzv. mirnom reintegracijom Istočne Slavonije. Našao sam se u tom paklu i jedva sačuvao zdravu pamet i čovjeka u sebi.

A sada dozvolite jednu digresiju, rijetkima znanu. O pripremi rata sve sam znao. Najprije, od predsjednika Akademije kojeg sam nekad, kao povjerenik pokreta, čuvao, Ivana Supeka. Na nagovor njegova brata Rudija, pitao sam ga šta mu je ponuđeno oko razgovora o tzv. Norvalskom programu. Rekao mi je ono što nitko razborit nije mogao prihvatiti. Luburićevu teoriju izmirenja, a on je bio sljedbenik Pagvaške grupe, Russelovog suda, antifašista. Zatim dosta prije početka rata, a ističem nitko ne zna kad je kod nas rat započeo a još manje kada će završiti. Naglašavam, na Balkanu se nerijetko zna u kojoj vjeri i naciji ćeš biti rođen, a još manje u kojoj ćeš umrijeti. Doznao sam od drugog ratnog druga s kojim sam doživotno drugovao, Ede Murtića, jer sam kao arhivista opsluživao 40 umjetnika koji su komemorirali antifašizmu. Sva su im djela još za života ratom uništena. To talibanstvo me zaprepastilo. Međutim, Tuđman kaže, kao kovač rata: ,,A što se tiče rušenja spomenika i uklanjanja spomen obilježja, to je samo gesta kojom je hrvatski narod izrazio svoj raskid s prošlošću.“ (Predsjednik dr. Franjo Tuđman u izjavi za medije) Kao da je uopće moguće raskinuti sa svojom povijesti!?

A što se tiče rata koji nas je demografski strašno pogodio Tuđman ističe: „Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije želila. Mi smo procijenili da samo ratom možemo izboriti samostalnost Hrvatske.“ (Dr. Franjo Tuđman u govoru na Trgu bana Jelačića 24. 05. 1995.) To je flagrantni falsifikat za obranu bratoubilaštva i građansku stranu rata.

Priroda rata me posebno zanimala, o čemu sam četiri knjige napisao kao učesnik, arbitar. Rat su civili počeli, bili i žrtve i zločinci i kad su uniforme nosili. On je bio dogovoren, građanski, bratoubilački, niskog intenziteta a užasavajućeg brutaliteta sa sekularnim posljedicama, što ne isključuje flagrantnu agresiju. O tome svjedoče urbanocidi Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva i drugih. Međutim, ono što mi je Murtić saopćio, kako kovač rata, Tuđman, zamišlja prirodu rata, nije me zaprepastilo, jer sam znao njegovu opciju i dogovor s fratrima u Norvalu, nego me iznenadilo da je hrvatski narod na to pristao. A evo toga sadržaja o koncepciji rata kojeg mi je Murtić saopćio kada mu je Tuđman rekao da to bez rata ne može i da nije ništa žrtvovati deset, dvadeset, trideset pa i sto hiljada života za državu. Suština je bila, treba lustrirati Srbe, a poštediti komuniste, na što su ovi jadnici, komunisti, pristali, vladom nacionalnog jedinstva. Pogledajte ovaj morbidni koncept Zoro-osvetnika:

„Bilo mi je strašno, mučilo me to što sam od Tuđmana čuo nekoliko mjeseci prije izbora 1990. Došao je u moj atelijer, misleći valjda da će od mene napraviti svoga Augustinčića, i oduševljeno počeo pričati o tome. „Da će hrvatski narod krvlju morati dobiti svoju državu.“, da če 50% Srba morati spakirati kofere i odseliti, a ostalih 50% ili postati Hrvati ili nestati!“ Rekao mu da je lud, da se mora liječiti i od tada prekinuo bilo kakav kontakt s njim. A neposredni povod da počnem raditi ciklus „Viva la muerte“ kao odgovor Tuđmanu na njegov stravičan cinizam i bešćutnost, bio je jedan njegov govor majkama i udovicama hrvatskih branitelja 1993. godine, kojima je posmrtno uručio odlikovanja uz riječi da trebaju biti „sretne i presretne“ što su im sinovi i muževi poginuli za Hrvatsku!“ (Identitet br. 61, 2003. str. 8-11, razgovor Mire Babić Šuvar sa Edom Murtićem)

 

Početkom rata drugi i drugačiji je postao za Hrvate pakao. Sve su nacionalne manjine svedene na jednu trećinu, a srpski korpus je masakriran. Kad uporedim Merčepov minuli rati svoj minuli rad, nalazimo se u omjeru, 1 : 5 u korist Merčepa, i još mu plaćam iz dohotka, kao šefu eskadrona smrti, obranu. Hrvatska slavi kulturu smrti, ne znajući što može iz toga da proizađe. Jer nisu se mrzili toliko etniciteti koliko su se voljela njihova oteta dobra. Neki imadoše sve, kao i ostali, a sad nemaju ništa, ni doma ni zavičaja. Znam pouzdano, duže će se spominjati što su Hrvati napravili Srbima, nego što su Srbi napravili Hrvatima, odmazdom Srbima sveli ih na jednu trećinu uništenjem biološke obnove njihove nadgradnje, institucija, kulturnih dobara. Nastade nova prijeteća socijalna kategorija  ̶  izbjeglice ̶ prognanici. Iz te mase prijeti svekolika patologija, uključujući i terorizam.

Demografsko stablo hrvatskog korpusa je uništeno mehaničkim slomom, ratom „spaljena zemlja“.

Prosječna starost stanovništva je preko 40 godina, a populacije Srba u ruralnim krajevima 58.5, a ukupnog srpskog stanovništva ima prosjek 53,l godina. To je više nego demografski slom, jer povratnici žive u prostorima bez održivog razvoja, bez ikakvih institucija, sa nepovoljnom polno-dobnom strukturom, a zadržavaju jednu trećinu katastra. Tu ne postoji mogućnost obnove života jer u većini su ostarjeli. Na sto umrlih rodi se samo jedno dijete. Urbani Srbi su ostali bez elite oduzimanjem stanarskog prava u gradovima. Njihov se broj radikalno smanjuje prolongiranom mržnjom i svakojakim stigmatizacijama.

Ostalo stanovništvo, tzv. pretvorbom, pljačkom stoljeća, dovedeno je do takvog biološkog slabljenja da najproduktivnije generacije po tzv. degresivnoj skali mortaliteta umiru tri i pol godine ranije. Doživjeli smo deindustrijalizaciju, nestanak trećeg staleža, destrukciju institucija, bijeg mozgova. Samo da izbjegnu rat, zemlju je napustilo preko 150.000 ‘tatinih sinova’, a nismo u stanju bili ni da državni projekat, popis stanovništva 2011., valjano završimo. Kažu neki da stručnjaci u tome nisu imali nikakvo učešće. Osim lamenta nad hrvatskim bićem, ništa se ne istražuje što tragično zvuči, a ogleda se u praznom domoljublju dignutom iznad svakog rodoljublja. Da bi se pristupilo složenoj i kompleksnoj obnovi demografskih struktura, nužno je obilje pretpostavki na državnom, društvenom, demografskom pa i kulturno-antropološkom polju. O tome sam ponešto ranije istakao. Pokušat ću samo taksativno naznačiti neke elementarne pretpostavke o kojima sam ranije govorio kao nužnom tematu istraživanja.

Prije svega treba urediti teritorijalno-političku podjelu jer ona nije saobražena s ljudskim faktorom i resursima i tako je razuđena da kontraproduktivno djeluje. Državu razara centralizacija, a ona se svela na Zagreb. Naša je provincija bliža refeudalizaciji nego modernizaciji države. Nikad u povijesti ovih prostora nisu bili tako različiti oni u periferiji od onih u centru. Rang odstojanja teritorijalno-političkih zajednica po (ne)razvijenosti je neshvatljiv i šanse su onih u periferiji gotovo nikakve. Nikada u povijesti ovih prostora oni na dnu nisu se tako razlikovali od onih na vrhu. Mi nemamo ni proste podjele prostora na urbani i ruralni, na poljoprivredni i privredni, na rekreativno-balneološki i onaj upotrebni. U nacionalnim parkovima bez kontrole gradimo, ozakonjujemo divlju gradnju, otimamo prostor od narednih generacija. Sve je konzumirala neodgovorna elita političke uzurpacije vlasti. Imamo organizirani ozakonjeni klijentelizam. Betoniramo obalu. Mnoga urbana naselja, mnogi gravitacioni centri, nisu okruženi svojom prirodnom ruralnom okolinom. I sela su destruirana. Industrijske zone veće su od avio poligona. Mega trgovine veće su od urbanih četvrti. Imamo golem broj nezaposlenih. Neshvatljivo velik broj onih koji rade, a ne primaju dohadak. Stanovništvo ubrzano stari. Brakovi se odgađaju ili se raspadaju. Stan je mislena imenica. Mlađi naraštaji vire preko granice. I ni ljepše zemlje ni unesrećenijih ljudi, a slavimo kulturu smrti, građanski rat. Ratu tepamo da je čist kao suza. Avaj! Nitko pametan ne može poreći agresiju, urbanocid Vukovara, Sarajeva ili drugih ali oni nisu osnovni uzrok drugim povijesnim zločinima i pandemiji mržnje, koja traje u nedogled. Bratoubilačka borba bez problematizirane građanske strane rata, konclogori, pandemična mržnja, nemaju nikakve veze sa agresijom. Na primjer Zadarskom kristalnom noći, Kuline, Lorom u Splitu, Gospićem Kerestincem, Siskom, Osijekom, Zagrebom, izgonom Srba iz Splita, Zadra, Karlovca, Osijeka, Zagreba i drugih, razaranjem zapadne Slavonije  ̶  odjednom 26 sela je naredbom spaljeno ratom krvi i tla. Uništenje preko četiri milijuna knjiga po naputku, nekažnjeno, Blajburški mit, nekažnjeno. Sve što je uništeno to je bila hrvatska nadgradnja i baština. Sad je najveći problem ćirilica, ‘gosti’, iako je pola hrvatske povijesti napisano ćirilicom i bosančicom, a Srbi su tu stoljećima a nalazimo se pred ulaskom u Evropu. Ne držimo se Andrićeve: „Ne mrzim nikoga osim one koji mrze druge ljude“, a mi i dalje, podvojeni hrvatski korpus, po porodičnim linijama prema učešću u Drugom svjetskom ratu, mitovima i mantrama kljukamo, slavimo kulturu smrti, kao mi ruralni sociolozi što slavimo sudbinu ugaslog časopisa Sociologija sela. Poraze ne treba slaviti!… Za obnovu demografskog korpusa tog najsloženijeg društvenog problema, treba da se dokine razdvojena ekonomija rasta i razvoja, od socijalne politike kao drugog pola razvoja. Dokidanje socijalne države samo produbljuje jaz i onemogućava stabilizaciju ljudskog faktora. Mi se nalazimo pred stanjem neizdrživog omjera da na 1,3 zaposlenih dolazi toliko izdržavanih. Ponavljam, najproduktivnije generacije umiru tri i pol godine ranije. Biološki smo pogođeni zbog otetog minulog rada i reduciranih tekućih primanja. Ne možemo da se hranimo iz vlastitih izvora. Jedna trećina stanovništva približava se socijalnoj komi. Nemamo ni suverenu monetarnu politiku. Mlađe su generacije u beznađu, a srednje generacije su raspolućene i sve više ih stiže broj nezaposlenih prema broju zaposlenih. U demografiji se dobro zna korelacija između ljudskog faktora i resursa, između politike rasta i razvoja i socijalne politike. Ne zaboravite da imamo oko 400.000 invalida. Mi već imamo golem broj obrazovanih demografa ali nemamo demografije kao primijenjene znanosti, ni časopisa za demografiju, ni istraživanja, ni istraživačkih timova, ni interesa društva i znanosti da se ovom sekularno otvorenom problemu pristupi racionalno bez obzira koja stranka drži vlast. Međutim, naše su stranke tako sučeljene da se po svojoj suštini ne razlikuju, ali po međusobnom odnosu potiru kao klasni neprijatelji i mržnju i netrpeljivost pretvaramo u zanat  ̶  zanimanje.

Moja iskustva i sjećanja na ulogu analitičara su različita i prema njihovu značaju i učinku i prema njihovim mogućnostima od onoga što je sada vladajući trend. Postali smo ovisnici zavjere neodgovornih mediokriteta, nepotizma, etnocentrista, elite vlasti, bez obzira na njezine efekte rada. I kad propadamo, politiku slavimo. Jer se samo politikom uspinje i bogati. O tome 280 milionerskih porodica najbolje svjedoči. Kad treba, u uniforme se oblačimo i državi prijetimo. Crkva u laičkoj državi odstupa od misije. Zazivaju na ustanak protiv regularno izabrane vlasti, a parazitira sa 360 milijuna budžetskih dotacija. Negiramo NDH, a isplaćujemo njene pripadnike represivnih organa pod vidom, pazite sad, „domovinska vojska“ sa 350 milijuna kuna iz budžeta. Imamo svoje okupacione zone u svijetu, koje koštaju godišnje po milijun po vojniku. Negiramo vlastitu povijest, antifašizam kao civilizirano priključenje naprednom svijetu na čijim se osnovama objedinjava Evropa. Izjednačavamo totalitarizme. Razbojnike herojima nazivamo. Novac nam je postao novi bog. Imati je važnije no biti i porazili smo sami sebe i sve dosegnute građanske vrijednosti sa dva građanska rata iz kojih nikako da izađemo. Živimo bez koncepta, a imamo relativno dobar broj obrazovanih kadrova. Žrtve smo samoskrivljene elite vlasti nastale na valovima građanske strane rata kojeg zbog bijega iz povijesne istine ne usudimo se problematizirati. Radije trpimo entropiju i državu koja razara vlastito društvo nego da se okrenemo stvaralačkom erosu saobražavanja ljudi sa resursima i prostorima koji su nam generacijama bonificirani poklonjeni. Jedan strani humanitarac mi je rekao u ratu posmatrajući kako se krv lije kao tehnička voda: „Vrijedni ste našeg golemog sažaljenja!“

Bijaše u ratu to opravdano sažaljenje za svakoga razboritoga kao poražavajuća istina etnobanditizma koji su zaraćene strane prakticirale. Strukturalna sudbina posljedica na kohortama demografskog sloma sada, nakon rata to pokazuje. Dakle, sada, kada je vidljivo, nakon više od dvije dekade poslije rata da ni jedan projekat novonastalih državica nije uspio jer su sve pred bankrotom. Onda je poraz najvidljiviji preko sudbine socijalnih kohorti demografskog sloma. I to bez refleksije društva i njenih znanstvenika. A ubrzali smo starenje, poremetili sudbinu braka, suzili radni kontingent, starije generacije brojnije su od mlađih, izokretanjem piramide života. Isušujemo mozgove, betoniramo obalu, širi se uzurpativno pravo, gase se toponimi, degradira se zemljište, uvećali smo skupinu invalida i brojnih socio-patogenih skupina. Nigdje znanje i nauka nisu same sebi sudija. A i dalje ustrajavamo na mitovima, falsifikatima nedovršenog izmirenja. Razvijamo pandemije mržnje na iracionalnom, talibanstvu, privatizacijom povijesti, svaki svoje žrtve oplakuje, druge negira. Dovoljno je pogledati portale, napose Wikipediju i pobjedonosne memoare kao trijumfa kulture smrti. Ratovima se tepa domovinski, otadžbinski i oslobodilački. U poraću, prosto u beznađu, pogibamo i propadamo od velikih riječi i ideologizacije, falangizma kao zavađeni narod, više nego u ratu. Avaj! Na što smo spali plemenskim rezonima!

 

(Autor je sociolog, ceo radni vek je bio profesor na Univerzitetu u Zagrebu)