Макроекономија Економске анализе, Србија, окружење, и међународна економија
Jučer je u kafiću opazila da se vrijeme na računu za kavu ne podudara, a i bio joj je sumnjivo pohaban pravokutni papirić koji je konobar ostavio ispod šalice.
„Pogledaj kako se vara država“, kazala je ljutito. „Račun koji je meni donio, prije dva sata je donio nekome drugome. Moramo ovo prijavit.“
„Kome ćemo prijavit?!“ zaprepastio sam se. „Ajde, Ksantipa, ne luduj. Zašto bi mi radili posao nekog majmuna kojeg je u Poreznoj upravi ujko zaposlio?“
Prijaviti vlastima da je netko prekršio zakon, a da sam od toga prekršaja nemaš nikakve izravne štete, ne sviđa mi se ni općenito i načelno. I kad čujem priče kako u Švicarskoj, Njemačkoj ili nekoj trećoj uzornoj pravnoj državi nije neobično upozoriti redarstvo na bezobraznika koji je nepropisno parkirao ili ostavio pseći izmet na pločniku, ja se uznemirim. Ispunjava me nelagodom ako je tkogod poslušan represivnom aparatu. Namirišem gnjili zadah diktature u građanskoj revnosti i odanosti. Onaj koji zove policiju zbog susjeda koji nije pokupio pseće govance s pločnika, ako mene pitate, u nekom bi drugom vremenu vjerojatno prijavio susjeda koji u podrumu krije Židove.
KAD NIJE MARIĆ…
A još mi je neprihvatljivije takvo ponašanje u disfunkcionalnim, pokvarenim državama poput Hrvatske, kad ovdje na mračnom Balkanu, gdje vladaju neki nezasitni lupeži, neka podmitljiva, pohlepna stoka, netko zanesen plemenitim domoljubljem stane govoriti kako bi nepopustljivo kažnjavao i najmanje kršenje zakona. Podigao sam onaj pohabani papirić koji je od jutra ležao ispod tko zna koliko šalica i kazao ženi:
„Promaklo ti je možda da je jutros podignuta optužnica protiv prijatelja Zdravka Marića. Novine pišu da je vlasnik jahte na kojoj je prošlog ljeta sa ženom i djecom nekoliko dana džabe krstario naš tadašnji ministar financija, državi ostao dužan dva zarez sedam milijuna kuna poreza. Za koliko god je naš konobar ovim lažnim računom oštetio Republiku Hrvatsku, mislim da nije gepio ni hiljaditi dio toga iznosa. Pa kad Marić nije prijavio onoga svoga mudrijaša, nećemo ni mi ovoga našeg.“
Bezbroj je ugostitelja i trgovaca i automehaničara i vodoinstalatera koji varaju porezne vlasti. Ne moram to ni napominjati, svaki se od nas negdje susreo s nekim manje i više domišljatim načinom utaje, no rijetko će tko to i pomisliti da se pobuni protiv ovoga kriminala. Krotko ga trpimo, čak i odobravamo.
Da imamo bolje mišljenje o vlasti, da je na čelu Ministarstva financija netko poput Slavka Linića, nekakav čovjek koji nam se ne čini bez integriteta, da sistem vodi neki strog i pravedan, već i po držanju nešto zastrašujući gospodin, možda nam ne bi bilo odbojno zvati nadležne. Smatrali bismo građanskom dužnošću da se zauzmemo za dobro svoje zemlje.
No tko bi se zauzeo za Lijepu našu kad Lijepu našu predstavlja, ili je predstavljao jedan u nogometnom dresu na crvene i bijele kvadratiće, jedan koji na poznatoj fotografiji viče raširenih ruku na ramenima nekog Džolija kojeg se sumnjičilo za nezakonite poslove s državom. Kad bivšeg ministra Džoli nosa, ili kad njega i ženu po Jadranu voza jedan kojega ovih dana optužuju za utaju dva zarez sedam milijuna kuna, za pljačkanje države boli nas da ne kažem što.
UZIMANJE PO BIBLIJI
Gledajući onaj lažni račun u kafiću, upitao sam se koji bi me kriminal danas u Hrvatskoj natjerao da uzmem telefon i zovem represivni aparat. Nazvao bih, naravno, zbog ubojstva ili provale, da netko tuče ženu, zlostavlja dijete ili kinji psa, zbog zločina koji bi svakog normalnog potresli.
Kod onih manjih komunalnih prekršaja koje uznemiravaju stanovnike uzornih pravnih država kao što su Njemačka i Švicarska ne bih se ipak ni najmanje uzbuđivao, a da vidim da netko izbjegava svoje porezne obveze, da uskraćuje, što Biblija kaže, caru carevo, samo bih se nasmiješio i polako, spokojno okrenuo glavu.
To bi mi se, da vam budem iskren, čak i dopalo, da se krade od države koju vode lopovi i nesposobnjakovići, da Hrvatsku potpuno uništimo i da se ova agonija napokon okonča.