Moris Žoli ili žrtva apokrifnog evanđelja, treći deo – 195 godina od njegovog rođenja

Poslije pada Carstva – uslišenja njegovih žarkih molitvi – i proglašenja Republike, Žoli je vaoma brzo razočaran. Htio je da kao izaslanik vlade bude poslan u Juru radi organiziranja pokreta otpora. Ponovo je došao u sukob s „jurskom sfingom“, s Grevijem, a čelni ljudi nove vlade (Vlada od 4. rujna), Žil Feri i Leon Gambeta, ne ulijevaju mu povjerenje. Žoli je u Carstvu vidio uzrok nesposobnosti tih „po jeftinoj cijeni stečenih slava“, koje je propast imperijalnoga režima dovela na čelo okupirane Francuske.

„Jesam li se prevario? Porazi našega oružja, poraz Francuske pred Njemačkom, pokazali su najuvjerenijim rodoljubima da se zemlja, kad boluje od moralne gangrene koja traje već dvadeset godina, ne može obnoviti u dva mjeseca.“ (Cit. Prema Anti Rolan, op.cit.str.295).

Moris Žoli je u brojnoj „protokolarnoj“ literaturi predstavljen kao „jedan od vođa Komune“ – što će ponavljati, nakon monsinjora Ernesta Žuena i njegovih učenika, još i Alfred Rozenberg i njegovi ovodobni potomci. U stvari, Žoli – zgađen mlitavošću velikog dijela buržoazije pred slabošću vlade odvjetnika koji su na brzinu htjeli dati privid ljudi od akcije – jedino je za trajanja Komune dao dokaza svog patriotizma.

Žoli se početkom listopada 1870 – uz zvižduke publike, kako bilježe svjedoci – suprotstavio uvođenju Revolucionarne komune. „Znajte, Revolucionarna komuna se ne proglašava putem glasanja, ona se rađa sama, iz događaja, rađa se spontano, spram i protiv svega, kao Komuna 1792.“

Ali, događaji se ubrzavaju: nastupa „strašna godina (V. Igo) – od srpnja 1870. do svibnja 1871 – i njemačke armije opkoljavaju Pariz. Nakon poraza kod Sedana, Parizom kolaju glasine o kapitulaciji u Mecu i izdaji zapovednika generala Bazena. U Parizu je 31. listopada izbila pobuna: „Nema primirja! Živjela Republika! Otpor sve do smrti!“ Dijelovi Nacionalne garde pridružuju se pobunjenicima. Žolijeva uloga u tim događajima, daleko od uloge „jednog od šefova Komune“, sastoji se u tome što je bio član jednog od prvih izaslanstava manifestanata. U memoarima (Les souvenirs du 4. septembre, Paris, 1874) koje je objavio Žil Simon, jedan od prvaka Vlade od 4. rujna ili Vlade Nacionalne odbrane, možemo pročitati i slijedeći ulomak u kojem je opisana stvarna uloga koju je tog prvoga dana pobune – 31. listopada 1870 – odigrao Moris Žoli:

„Dopustili smo izaslanstvima da se popnu do nas, jedno za drugim. Njihov govor, ponajprije ljubazan i dobrohotan, postupno je zadobivao sve naglašenije zapovjednički ton. Oko jedan i pol poslijepodne, rečeno mi je da je gospodin Moris Žoli u svečanoj Sali, s jednim izaslanstvom… Otišli smo tamo. Moris Žoli je počeo govoriti o Buržeu, koji je bio napušten, tvrdio je, zahvaljujući izdaji. Budući da je u tom trenutku u salu ušao Žil Fevr, Moris Žoli se okrenuo k njemu i oštrim riječima mu spočitnuo zbog njegovih planova o primirju, planova koji su u njegovim mislima značili kapitulaciju. „Vi niste izdajnici, znam to“, rekao je, dok je masa oko njega vikala: „Jesu, jesu!“ „Ne, vi niste izdajnici, ali ste nedorasli situaciji. S vašim taktikama dobivanja na vremenu, vi gubite sve. Narod vas ne smjenjuje (brojni glasovi: Smjenjujemo! Da! Hoćemo komunu!), ali zahtijeva uključenje odvažnih pojedinaca u vladu“ (Žil Simon, op.cit.str.324-25).

Na suđenju pred Ratnim vijećem, 9. ožujka 1871 – Žoli je oslobođen svake optužbe, a osvajanje Gradske vijećnice – jedinu epizodu u kojoj je viđen i u kojoj je sudjelovao – objašnjava na sudu kao posljedicu kapitulacije u Mecu.

Za razliku od osude na zatvorsku kaznu 1865, sada su Žoliju otvorena vrata pariških redakcija, pa tako i stupci dnevnika La Liberte, u kojem objavljuje članke od koji su neki i danas od velikog interesa, oni, na primjer, od 6. i 15. studenoga 1872. o odnosu Francuske spram njemačkog i talijanskog ujedinjenja u kojima dokauje kobnu vanjskopolitičku grešku koju je počinio Napoleon III kad je „u bici kod Sadove omogućio poraz Austrije“ – ili onaj od 29. listopada iste godine, s rječitim i toliko suvremenim naslovom koji nas podsjeća na ovodobnu diplomaciju uzmicanja „bez granica“ – Humanitarne demokracije.

U autobiografiji koju je napisao – po nalogu istražnoga suca – za vrijeme tog drugog, kratkotrajnog pritvora, Žoli izjavljuje da odbacuje „jasno, otvoreno i bez okolišanja, komunizma“, ali da se smatra „reformatorskim revolucionarom“, jer je Francuskoj „potrebno najmanje 50 godina kontinuirana napora da bi se preobrazila“.

Samo četiri mjeseca nakon što je napisao ove retke, kapitulacija samog Pariza izazvala je 18. ožujka novu, još veću pobunu. Ovoga je puta proglašena Komuna čiju su se šefovi, koristeći narodno nezadovoljstvo, uputili u krvavu pustolovinu. Još dok se Komuna nije pretvorila u neuspio pokušaj društvene revolucije, početkom travnja, nailazimo ponovo na trag Morisa Žolija. Članovi gradske komisije Prvog pariškog arondismana podnijeli su ostavku. Imenovana je, u očekivanju novih izbora, sedmočlana privremena komisija. Jedan od njenih članova bio je i Moris Žoli. Na izborima, vjerovatno, Žoli nije pobijedio, jer za građanskog rata koji slijedi nema nikakvih tragova o njegovoj političkoj aktivnosti. Jedno je sigurno, vlada u Versaju – koja nije praštala nikome, pa ni zbog najmanjeg sudjelovanja u Komuni – nije pokrenula nikakav proces protiv „jednog od šefova Komune“, Žolija.

Mir koji je uslijedio, nakon primirja u svibnju 1871. i „krvavog tjedna“ – od 21. do 28. svibnja – kad su versajske trupe u krvi ugušile Komunu (20.000 ubijenih, 40.000 uhapšenih i 7.500 komunara deportiranih na Novu Kaledoniju) za Žolija je bio dvojakim mučenjem. Ne samo što je vidio domovinu poniženu i teritorijalno osakaćenu – gubitak Alzasa, dijela Lorene s Mecom – već su i oni čiju je „grandilokventnu inerciju“ osuđivao, preuzeli vodeću ulogu u zemlji. Poslije nekoliko godina represije, polako se dižu republikanci i početkom listopada 1877. Francuska je u predizbornoj groznici. To je prilika koju Žoli neće propustiti. Izbori za novo konstituisanje raspuštenog parlamenta su zakazani za 14. listopada. Gambeta i njegovi ulažu mnoge napore da dobiju ne samo većinu sjedišta, već i da smijene novog predsednika republike, maršala Mak-Maana, koji je izabran nakon smrti A. Tjera. Kao protukandidata predlažu Žila Grevija – bivšeg predsjednika Nacionalne skupštine i Žolijeva starog znanca, čovjeka koji mu je „stalno ometao političku karijeru“ i koji mu je „nanio svako zlo koje jedan čovjek može učinitu drugome, ne ubijajući ga“. Grevi se predstavio upravo u pariškome arondismanu u kojem je živio Žoli. U proglasu koji je razljutio cijeli „oportunistički tisak“ i Gambetin klan, Žoli je maestralno portretirao Grvija:

„Bez riječi punih 18 godina imperijalnog režima, Grevi je i izašao iz svog dubokog mira tek 1868. samo da bi se prihvatio kandidature u Juri i položio zakletvu na vjernost Carstvu… Dolazi 4. rujna. On žuri da pobjegne iz Pariza i da se, prije dolaska Prusa, skloni u Juru.

Dočim je vidio da se javno mnijenje okreće od vlade i da se izjašnjava protiv rata do istrebljenja, vidimo ga u Bordou u redovima svojih deklariranih dojučerašnjih neprijatelja…

Ther nam je obećao konzervativnu republiku u osnovi, parlamentarnu republiku u formi. Nije nam obećao diktaturu čiji bi nominalni šef bio Grevi, a stvarni Gambeta. Mi ne želimo tu komediju koja bi mogla postati krvavom dramom.“

Žoli je izazvao veliku pomutnju i bijes u redovima oportunista (bilo je to vrijeme kad se barem još imalo hrabrosti nazvati se pravim imenom). Sva velika štampa toga vremena – Le Temps, Le Dih-neuv me scle, La Republique Francaise – otvaraju paljbu na Žolija – uz koga staje jedino Le Figaro, glasilo „svodništva i jezuitizma“, reći će oportunisti s Gambetine palube.

Žoli ovaj put trijumfira. Gamberin manevar protiv Mak-Maana je propao, a sam Žoli pokreće sudski proces protiv deset vodećih francuskih dnevnika i brani sam sebe. Njegova je odbrana, kao i govori branitelja tuženih, objavljena u Briselu 1878. pod naslovom: Afera oko nezavisnog komiteta: Gospodin Moris Žoli, autor „Dijaloga u paklu…“ protiv oportunističke štampe; tužba protiv deset dnevnika zbog odbijanja objavljivanja odgovora na uvrede i laži; zanimljivi detalji o gospodi Greviju, Gambeti i drugima.

Bila je manje vlastita obrana, a više optužnica protiv Gambete i njegovih prijatelja.

„Nisam se bojao Carstva koje je vama stavilo brnjicu na usta dok je bilo na snazi, i sada ste mi smiješni kad ga oponašate u onome što je u njemu bilo najgore“. U jednom trenutku sudac je htio oduzeti riječ Žoliju. Usledio je oštar odgovor: „Gospodine predsjedniče, već petnaest godina obnašam odvjetnički poziv u veoma teškim uvjetima, i uvjeren sam da znam granicu svoga prava te da je nisam prekoračio. Pod Carstvom sam bio proganjan zbog podsticanja na mržnju i prezira prema vladi, zbog uvreda nanetih osobi Cara, ali Cezarovi suci su mi dopustili da govorim. Tražim od sudaca Republike da mi dadnu istu slobodu koju sam uživao pod Carstvom.“

Žoli je dobio svoj proces, ali taj njegov životni uspjeh, barem pred očima javnosti, nije mogao nadoknaditi sve one udarce sudbine, siromaštvo i prezir koji je morao trpjeti cijeloga života. Samo nekoliko mjeseci kasnije, 17. srpnja 1878. godine, kućepaziteljica na adresi 5, Quai Voltaire, gdje živi Žoli, zabrinuta što ga već dva dana nije vidjela, obavijestila je obližnji komesarijat. Provalivši u stan, policija je našla autora Dijaloga u paklu.. u fotelji, nagnute glave, spuštenih ruku, dok se revolver nalazio na podu između nogu. Pred njim, na radnome stolu, pored pisama majci, sestri, bratu prijatelju i dvama članovima Odvjetničke komore, otvorena knjiga: Gladni (Les Affams) koju je objavio dvije godine ranije.

Siromašan, oslabljen, iscrpljen bolešću, Žoli je skatio sebi muke i napustio borbu. Njegovi porazi samo su još više naglasili „eksplozije“ njegove naglosti. „Zaslužio je bolju sudbinu. Bio je više od dobrog pisca: imao je izuzetno tanani predosjećaj onih sila koje će, razularivši se poslije njegove smrti, izazvati političke kataklizme našega stoljeća“ – kaže N. Kon.

Možda su u njegovu uhu odzvanjale tih zadnjih trenutaka pred samoubojstvo riječi Klerija, odvjetnika „oportunističke štampe“: „Neumoljivi poraz ga je pratio stopimice, kao kazna za njegovu gordost“. Ali, odgovor je možebiti već sadržan u knjizi koja je, otvorena, stajala na njegovu radnom stolu: „Stalni neuspeh vodi u klonulost duha i potištenost; nastupa trenutak kad čovjek nije sposoban ni za što, kad sposobnosti zataje, kad se volja povlači. Pa ipak, treba živjeti, a život je problem koji, na duži rok, vodi ili u zločin ili u samoubojstvo“. Ili u revoluciju, dometnuo bi Žoli iz ogleda o revolucijama. Jer, „dok očaj tjera nepismena čovjeka da krade ili ubija, obrazovani se sveti društvu na još strašniji način: pravi revolucije“.

Takav je bio život autora Dijaloga koji će inspirirati krivotvoritelje iz carstvujušče ruske tajne policije Ohrane – te preteče Čeke i ostale konspirativne rodbine – pri sastavljanju, bolje reći krpljenju Protokola. U kojoj je mjeri plagijat besraman vidi se golim okom, uspoređivanjem teksta Žolijeva djela s tekstom Protokola.

Frano Cetinić, prolog „Морис Жоли „Дијалог у паклу између Макијавелија и Монтескјеа“, стр. 183-187. Алеф, Градац, 2001, Превео са француског Франо Цетинић