Ljiljana Jović: Da li je manje više?

Čest je zaključak među nosiocima ekonomske nauke koji se bave pitanjima oporezivanja da su porezi koji se primjenjuju u zemljama sukcesorima SFRJ, posebno porez na dohodak fizičkih lica, nedovoljno razvijeni, nedovoljno prilagođeni tržišnim uslovima privređivanja i sa malom izdašnošću. Ovakve stavove zastupa i autor ovih redova.

Svi oni koji zbog profesije ili nauke ne uzučavaju poreze teško da mogu da zamisle da postoji komplikovaniji, ali pravičniji način oporezivanja od onog  koji se primjenjuju kod nas od devedesetih godina.

Izučavajući oporezivanje fizičkih lica u SAD, sjećam se svih onih prednosti iz teorije sintetičkog oporezivanja koje smo učili i kojima učimo djecu na našim univerzitetima. Ostajem pri naučenom (i reprodukovanom) –jedino sintetičko oporezivanje dohotka može povećati pravičnost u oporezivanju, smanjiti regresivnost poreskog sistema, rasteretiti srednji sloj društva od plaćanja prevelikog ceha skupe države, itd, itd…

Jedan ovakav porez nam je neophodan, osim ako nosioci ekonomske politike i akademski ekonomisti ne misle da se na državnom deficitu i (inostranim) kreditima može finansirati država u nedogled.

Međutim, ostajem pri onome što su nas učili (i što učim današnje studente) – sintetičko oporezivanje je komplikovano, administracija poreza je složena, zahtijeva dobro obučen poreski aparat i disciplinovane poreske obveznike. Sve ono što mi nemamo.

Ovdje želim da pomenem samo jedan aspekt složenosti sintetičkog oporezivanja a na primjeru federalnog poreza u SAD- određivanje poreskog obveznika.

 

Prema navedenim propisima o oporezivanju fizičkih lica, obveznik može biti pojedinac (samac), bračni drugovi koji popunjavaju odvojeno poresku prijavu, bračni drugovi koji podnose zajedničku prijavu, udovac odnosno udovica. Posebnu vrstu obveznika čini i glava porodice (Head of Houshold). Za svaku od ovih kategorija postoje propisi koji određuju pod kojim uslovima se mogu klasifikovati za određenu kategoriju poreskog obveznika, primjenjuju se različite poreske ljestvice, različit tretman oslobođenja i olakšica. Sve navedeno rezultira različitim efektivnim poreskim opterećenjem pojedinačnog obveznika. Gledajući ovo, postaje mi jasno zašto je posao poreskog savjetnika u ovakvoj zemlji privlačan i dobro plaćen. Usput, pitam se šta li ću tek misliti kad pročitam i ostale poreske zakone!

O kojim sve detaljima se mora voditi računa u postizanju što ravnomjernijeg rasporeda poreskog opterećenja i sprečavanja poreske evazije i koliko je sam proces oporezivanja komplikovan, može se vidjeti i na propisima koji se odnose na tretiranje razvoda u poreskom smislu. S obzirom da obveznik može biti pojedinac ali i bračni drugovi a i da status ’’domaćina kuće’’ značajno zavisi od postojanja izdržavanih članova porodice i djela dohotka koji se plaća za njihovo izdržavanje, situacija razvoda poreskih obveznika ima značajne implikacije na iznos njihovog duga prema državi. Država budno pazi da ne dolazi do razvoda (ili sklapanja brakova) samo iz poreskih razloga u cilju smanjivanja poreske obaveze. Zbog toga postoje slučajevi kad se bračni drugovi koji su u postupku razvoda i koji ne žive zajedno u istom domaćinstvu tretiraju kao vjenčani ali i situacija kad supružnici nisu zvanično razvedeni ali se poreski tretiraju kao rastavljeni. Ako je jedan bračni dug napušten od supružnika (za šta mora imati odgovarajuće dokaze), onda se on može kvalifikovati da, ukoliko želi, ispuni poresku prijavu kao glava kuće. U tom slučaju drugi supružnik se pred poreskim organima mora prijaviti kao udata/oženjen ali sa popunjavanjem poreske prijave kao samac. Očito da u Americi nije jednostavno’’kaput na leđa’’ pa napustiti supruznika.

Zajednički život znači i sticanje zajedničke imovine, koja često donosi prihode. Kako i kome pripisati prihode (rentu recimo ili kamatu na depozite) na imovinu koju su supružnici stekli u toku trajanja braka i kako obračunati porez? To što je samo jedan supružnik legalni vlasnik, u poreske svrhe ne znači mnogo, imovina je stečena u zajednici koja se raspada pa se mora znati kome pripisati prihode koje ona donosi. Primjenjena rješenja se razlikuju od jedne do druge federalna članice. Slično je i sa pravom na olakšice. Domaćinstvo je imalo troškove koji su kvalifikovani kao olakšica ali kako ih sada pripisati jednom ili drugom partneru?

 

Kad se supružnici konačno razvedu i razjasne poreske nedoumice, ostaje alimentacija. Ona uvećava dohodak onome ko je prima i umanjuje onome ko je plaća. Međutim, u određenim slučajevima alimentacija se može plaćati i nakon smrti supružnika kome je dodijeljena. Tad se isplaćuje nasljednicima, ali u poreske svrhe se ne tretira kao alimentacija, odnosno prihod, nego kao uvećanje imovine.

U priručniku za obračunavanje poreza za 2011.g. posebno su mu privukla pažnju upustva kako tretirati istopolne parove. Počinju sa rečenicom: ’’ Ovo je možda najkontraverznije pitanje civilnog prava današnjice’’! Naime, američki savezni zakoni definišu brak kao zajednicu muškarca i žene. Uprkos tome, danas se istopolni partneri mogu vjenčati u šest država SAD i Distriktu Kolubija. Neke savezne zemlje ne dozvoljavaju sklapanje ovakvih zajednica na svojoj teritoriji, ali priznaju brakove sklopljene u drugim federalnim jedinicama.

Ako krenemo od principa oporezivanja, dva pojedinca (poreska obveznika) koji raspolažu istom ekonomskom snagom i koji se  nalaze u istim životnim uslovima treba podjednako poreski opteretiti, kaže načelo horizontalne pravičnosti. Po anologiji, supružnici su supružnici, bez obzira da li bili istog ili različitih polova, pa ih treba isto tretirati. Problem nastaje usljed nepriznavanja istopolnih brakova a samim time i nemogućnosti popunjavanja poreske prijave u statusu supružnika.  Posljedica ovoga je da se istopolni supružnici u obračunu sa državom susreću sa mnogo kompleksnijim pristupom.

U međuvremenu se neke savezne zemlje priznale ovakve brakove a i time i sve poreske olakšice koje mogu ostvariti supružnici pa se na njih primjenjuju odredbe koje važe za raznorodne supružnike. Za one druge savezne članice (koje ne priznaju istopolne brakove) propisani su posebni uslovi koji se naslanjaju na institut ’’domaće partnerstvo’’ onako kako je definisan u kalifornijskom zakonu o partnerstvu domaćih lica. Tako se u poreskoj prijavi kao izdržavani član može navesti partner koji je član zajedničkog domaćinstva, za koga obveznik obezbjeđuje više od polovine sredstava za život i koji ima bruto dohodak manji od 3700$. Poreski kredit za izdržavanu djecu može se ostvariti za dijete poreskog obveznika (usvojeno ili biološko) ali ne i za dijete partnera. Umanjenje osnovice na ime hipotekarnog kredita može ostvariti samo ono lice na čije je ime knjižena nekretnina. Olakšica koju uživaju bračni supružnici u raznorodnim brakovima ne primjenjuje se na nasljeđe i poklone kod istopolnih supružnika. Itd, itd… Posebno se napominje poreskim savjetnicima da se ova tematika mijenja gotovo iz dana u dan i da prije popunjavanja prijave za ovakve supružnike treba da konsultuju nadležne organe po pitanju eventualnih izmjena propisa.

S obzirom na složenost američkog poreskog zakona, ove razlike u oporezivanju nisu ništa vrijedno posebne pažnje, jer zakon poznaje niz modaliteta koji nastoje da pokriju različite životne situacije obveznika i ostvari što veću vertikalnu i horizontalnu distribuciju poreskog opterećenja.

Pošto je u Srbiji homoseksualna popilacija već zatražila izmjenu Ustava kojom bi se  brisala rodna odrednica u definiciji braka, postaviće se i pitanje oporezivanja.

Da se to već dogodilo i da su usvojena slična rješenja kao u SAD, a koja podrazumjevaju donekle različit tretman istopolnih brakova u odnosu na tradicionalne, vrlo vjerovatno  bi neko bio prozvan zbog diskriminacije.

Na kraju da zaključim, sve, pa i društvo i ekonomski sistem u njemu traži neki prirodan proces sazrijevanja. Ne možemo preko noći upasti u tuđe cipele, odnosno primjeniti komplikovane odredbe o oporezivanju koje postoje u jednoj ekonomski razvijenijoj zemlji.

Promjene u poreskim zakonima su neophodne, ali se one moraju dešavati postepeno i pratiti ostale promjene u drustveno-ekonomskom sistemu. Kad bi smo jednostavno implementirali tuđe rješenje, imali bi smo savremene propise  koji ne mogu da se primjene. Biće da je gradualizam u prilagođavanju tržišnim uslovima privređivanja bolja strategija.

Ipak je ponekad manje – više!