Preludij za Livadu iz sna

Predmet knjige je velika simfonija života čovječanstva,

glazba koja zvuči ispod površine povijesti,

blagoslovljena zbiljska glazba ljudskog bitka

čija je jedina želja i cilj, jedina tema i strast:

biti čovjek,

zbiljski i istinski čovjek

i ljudski živjeti.

Béla Hamvas

Anthologia humana: pet tisućljeća mudrosti

 

Predmet knjige je čovjek Svetozar Livada. Predmet knjige je individuum koji cijeli svoj život ulaže golem trud da bude čovjek, da bude zbiljski i istinski čovjek i da živi ljudski. Predmet knjige je primjena prastare mudrosti danas: postati čovjekom.

Predmet knjige je životna sposobnost ustrajanja koja nas ushićuje svojom moralnom plemenitošću. Novalis kaže da čovjek ne čini drugo nego se neprestano vraća kući, a Hamvas navodi da ni čovječanstvo ne čini drugo. Glazba ne prestaje na tom putu povratka kući. Što je život ispunjeniji znanjem, uvažavanjem i ljubavlju, to male samostalne skladbe odišu ljepotom, snagom i mudrošću nadjačavajući sve brige, teškoće i ozbiljnosti postojanja prožimajući veliku simfoniju vedrinom, radošću i srećom.

Ovaj pokušaj prikazivanja života i rada jednoga čovjeka u brojnim nenadanim promjenama koliko pred nas postavlja kompleksne zahtjeve, toliko je sasvim tako lako shvatljiv da nam u isto vrijeme može pokazati kako se na misaoni način promatra i svijet i život. Obilje harmonije u potvrđivanju čestitosti u orkestarskoj izvedbi njegova života jeste blagotvorni lijek samog ljudskog bitka čija je jedina tema: biti čovjek, zbiljski i istinski čovjek i ljudski živjeti. S takvom izvedbom stvaranja sebe kao čovjeka izdvojio je glavni sadržaj života, visoko ga uzdignuto, pronosio i ostvarivao svoju duhovnost pokazujući ujedno kako se postiže sklad dijelova i cjeline.

Osjećaj uznemirenosti zbog spleta okolnosti kada bremenita žena odlazi na rijeku oprati rublje i vraća se kući s čistim vešom i djetetom u naručju, prati ga sve vrijeme. On je taj dječak rođen kraj mrzle vode u slikovitom kanjonu. Njegovom rođenju kumovala je sama priroda kao babica. Svojim zauzimanjem za dijete umilostivila je i samu zimu. Poput hrabre mlade mame obgrlila ga je i brinula o njemu vodeći računa da realizam tog trenutka u svojoj apstrakciji izdvoji ono što je bitno. Da izdvoji čovjeka. Ona je bila svjedokom ozbiljnosti zapleta i dubine njegova proživljavanja. Mogla je potvrditi istinitost trenutka, sve od gaženja vode i privikavanja tijela na hladnoću gorske rijeke, od izmjenjivanja uloženih napora i popraćenog umora kako bi se izveo ritual pranja rublja prema kome se svaki namočeni komad robe tuče, prevrće, cijedi voda i odlaže. No, ovaj put nije to bilo uobičajeni teški posao. Pravi sadržaj s dodatnom dinamikom je uslijedio tek po završenom poslu.

Žena ostavljena na milost i nemilost trenutku u kome se zatekla, bez babica, bez liječnika i bez ikoga svoga porađala se kraj rijeke. Izlišno je objašnjavati dojmljivost u tom vremenu kratkog trajanja i jake kontraste koji su ga vidno istaknuli. Donijela je na svijet dijete natopljena vodom od svežnjeva opranog rublja, na hladnom zraku u okruženju studene vode i njezina žubora, drveća s treptajem golih grana koje je ne dajući glasa od sebe promatralo cijeli prizor, pod nebom koje je sklopilo savez s zemljom da kao kap vode na dlanu čuva smjelu ženu. Prožeta blagošću i nježnošću, bila je posve u kontrastu s zimskim danom, a ispunjenost radošću i ljubavlju prema golom golcatom djetetu odagnao je svaki osjećaj umora od rada koji je prethodno tražio mnogo napora. Izdržala je porod, a zatim korak po korak krenula kući. Sila koja ju je pokretala bila je majušno dijete i težnja da ga zaštiti od tvrdog srca studeni.  Lijepa, kreposna i posve sabrana žena nije niti posrnula na dugom putu do zaklona. Životna snaga nanijela je poraz ljutoj zimi. Svi u selu ovaj događaj su zapamtili kao jedinstven jer im se urezala u pamet slika trenutka ljepote – sklad u veličini i uočljivosti – dolazak mame s opranim rubljem i djetetom u naručju. Na ovome bi im nedvojbeno zavidjeli svi slikari predstavnici realizma. Nije da ljudi u tom trenutku nisu prepoznali snagu nesvakidašnjeg nevjerojatnog zbivanja. U najmanju ruku to je bio način življenja, raznježenost zbog ljudskog bića, iskazana vedrina duha u odnosu na čudesne okolnosti i veselje zbog prevlasti vitalnosti. Međutim, esencijalan pristup za njih je uz čestitost i mudrost kao dragocjenosti izdvajao pravu umjetnost spajanja kraja s krajem.

Borba djeteta za život zapravo tek je počinjala jer je ipak bilo posljedica poroda u nemilosrdnim okolnostima. Mama je izgubila mlijeko, a kako nije bilo dojkinja u selu tek rođeno malo dijete mlijekom je hranila krava. Tako je kordunsko dijete poput dječaka iz Kiplingovih priča u doticaju životinjskog i ljudskog svijeta preživjelo i počelo odrastanje. Kasnije će se pokazati da je i napuštanje jedinoga doma koji je ikada poznavao biti njegova potraga za ljudskim selom.

Nestašan dječačić odrastao je željno primajući u sebe ljubav i hrabrost, poštujući prirodu svoju vilu zaštitnicu i pažljivo gradeći svoj pouzdani oslonac kroz jake osjećaje privrženosti prema zavičaju. Prostodušan, živahan dječak na dosjetljiv način dolazio je do rješenja služeći se spretnošću i sitnim lukavstvima kako bi našao zaklon od opasnosti. Sprijateljio se s volom, koji mu je postao zaštitnik i čuvao ga na način da nije dopuštao da dječak bude predmet podsmijeha njegovim vršnjacima. Čitati i pisati naučio je od starije braće prije polaska u školu, pa se kao školarac opirao pohađanju škole pružajući dječački otpor s uvjerenjem da su obavezni razredi jako dosadni. Neposlušan i nepopustljiv, bio je izvan svih propisanih pravila. Izdvaja da mu je nemir neprekidno navlačio batinu. U trećem razredu osnovne škole učenik koji je nekoliko puta ponavljao razred potaknuo ga je da vozi tačke. Nevičan guranju malih radnih kolica okliznuo se pao, a tačke su mu prebile nogu. Kum ga je odnio svojoj kući. Njegovi pak ne znajući gdje je, u uzbuni koja ih je zahvatila, tražili su ga po svim čatrnjama, a kada su ga kumovi donijeli kući dobro su ga istukli. Rezignirano dodaje kao da je on to htio. U četvrtom razredu osnovne škole ugrizao ga je poskok. Naglašava kako su njegovi poduzimali sve moguće radnje, dovodili vračare, previjali, zakopavali nogu u zemlju, boli ga iglama da ne zaspi, da se otrov ne proširi tijelom. No, kada je stigao stric s doktorom dobio je injekciju sa serumom i došao k sebi. Ipak su ga poslije svega za svaki slučaj dobro istukli jer je nesmotreno dopustio da ga ugrize otrovna zmija, a otrovnicu su pronašli gdje se prema njegovu kazivanju nalazila i ubili je. Pokazat će se kasnije da mu je zmijski otrov na neki način pomogao u otpornosti organizma. Kada su hematologu u bolnici u Velikoj Britaniji prepričali ovu zgodu doktor se našalio s njim i rekao mu da ima konjsku krv, jer je to posredno dovelo do toga da je rezistentan i otporan kao konj.

Kako se isticao poželjnim odlikama blagozvučnog jezika postao je pjevač u crkvi „pojac-đak“, što je s ponosom isticao, opsluživao je sveštenika i upoznao sve prigodne obrede bogosluženja od krštenja, svete vodice, sahrana i svadbi. Govori da je jako rano upoznao klasnu borbu. Pripovijeda o okolnostima kada su studenti došli kod njih da održe neku priredbu, a žandari su ih tukli. Dobro je zapamtio očev odgovor da brane poredak i da su za to plaćeni. Kasnije će se pokazati da je znanje stečeno iskustvom i pouke iz iskustva imalo najveći utjecaj u njegovu pokazivanju opasnosti protivnika napredovanja u građanskim slobodama.

Nepromišljeno i nerazborito, na način svojstven mladosti, upuštao se u izvođenje raznoraznih trikova. S žestinom je odgovarao na svako provokativno pitanje i sramotne riječi kojima se vrijeđalo i izazivao jak osjećaj mučnine i neugode. Bez okolišanja navodi da je jednog seljaka pogodio kamenom blizu oka, tako da je nesretnik skoro izgubio oko. Posebno izdvaja žandara koji ga je zbog svog jako izraženog opakog karaktera naprosto izazivao. Dakle, žandar je u njihovoj kući dobro i jeo i pio, mlijeka, sira, šunke, rakije, promatrajući i slušajući ljude koji su se kod njih okupljali, sastajali i raspravljali, a dječaku je zbog raznoraznih doskočica, pokazane razonode oponašanja drugih i provociranja kleo majku. Buntovni dječak nije još ni postao mladić a nezadovoljstvo je iskazao tako što je u dužini od sedam kilometara razbio sve porculanske čašice za telefonske linije. Ova priča završila je tako što je otac platio veliku kaznu i savjetovao popu da ga dobro istuče. Iako je nosio popovo ime i uvažavao popa, zbilo se i to da ga je dosljedni i pravični pop bez ikakva ustezanja znao izmlatiti. Tako su protesti na nepravdu, nepopustljiva obrana dostojanstva, kao i u većini slučajeva popratne batine, bile bitne odlike njegova odrastanja.

Zajedno sa vršnjakinjom, svojom partnericom i susjedom, koja mu je prema patrijarhalnom običaju bila namijenjena, obilazio je seljačke zadruge na Kordunu, sudjelovao na javnim skupovima, seoskim svetkovinama i skupovima „Seljačkog kola“. Recitirao je socijalnu poeziju. Pjevali su u dvoglasju. Ona viši srednji glas, a on je pružao podršku najvišim muškim pjevačkim glasom. Draga je bila neobično lijepa, nadarena i vrijedna djevojka. Sve seoske poslove ova djevojčica obavljala je kao odrasli. Plela je, vezla, tkala, prela, kopala i žnjela. Imala je fotopamćenje. Prijalo mu je što psihosomatski ranije sazrijevajući bila superiornija od njega. Njezina kuća bila je oko 300 metara daleko od njihove. Njezina mama je svojih pet kćeri još zarana rasporedila prema njihovim vršnjacima u njegovoj porodici, jer je kod njih kući bilo petoro braće. Bila je nepismena, jer se prema tadašnjim običajima ženska djeca nisu školovala. Jednako kao ni njegove sestre, iako je njegov otac seljački pjesnik, bio načitan i imao preko 2.000 knjiga u svojoj biblioteci. Ni njegovi stričevi, kao ni ujaci i teče, nisu kćerke slali u školu. Napomene radi u tom razdoblju preko 80% ženske populacije bilo je nepismeno.

Kako je đačio u crkvi i spremao se za popa, mještani su govorili „popadija ga ukrotila“, nju su u šali zvali „popadija“ i pričalo se da su „vječno skupa ko’ šipka i bubanj“. Dok su čuvali ovce naučio ju je čitati i pisati. Kasnije će se pokazati da je ova njegova osobina poučavanja, posebno nepismenih djevojaka, bila dio njegova zadatka većeg značenja koji je od općeg interesa. Prosvjećivanje i obrazovanje drugih još od đačke dobi sastavni je dio njegova kasnijeg životnoga poziva. Primjenjivao je u praksi Dositejevu misao: „Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce“.

Djetinjstvo je proveo i izlazio je iz djetinjstva u kući u kojoj je bila kovačnica, biblioteka i trgovina. Jedan stric je bio profesionalni kovač, a drugi stric profesionalni krojač. Škola je bila udaljena sedam kilometara. Svi njegovi brojni nestašni postupci naglo su popustili u snažnom izbijanju velikih događaja koji su slijedili. Kada je čuo priče od ljudi da će uskoro rat neopozivo je poremećen mir dječje bezazlenosti i nestašluka. Vrlo pažljivo je čitao sve knjige koje je našao u njihovoj biblioteci o ratovima. Znao je sve što se u kratkom vremenu moglo znati, od kosovskih ciklusa i mitova, golgote Kajmakčalana, Plave grobnice, Solunskog fronta, slušao je priče ratnika sa Soče, Piave, Galicije, priče iz zarobljeništva u Rusiji…

Izdvaja da su ga se najviše dojmili ratovi u Africi, posebno stoga što je za njega to područje bilo mistično, daleko, zagonetno. Zasebno je proučavao rat između Bura i Engleza. Dječakova želja da sazna pojedinosti o ovom ratu ostavlja po strani pitanje da li je u njegovom stjecanju slike o tome što se događalo u Južnoj Africi bilo detalja o čovjeku koji je u burskom ratu sudjelovao kao izvjestilac, a s kojim se kasnije, spletom okolnosti i upoznao kada ga je kao tadašnji premijer Velike Britanije posjetio u bolnici gdje se liječio za vrijeme Drugog svjetskog rata. Riječ je o Winstonu Churchillu. Naime, pred sam kraj 19. stoljeća, Churchill je kao izvjestilac u Južnoj Africi bio lišen slobode nakon upada u jednu bursku zasjedu. Zarobljena družina smišljala je plan za bijeg, no samo je on uspio pobjeći. O ovom događaju, između ostaloga, piše Vladimir Velebit u predgovoru srpskohrvatskog izdanja Drugi svjetski rat, memoara britanskog političara i državnika. Navodi da se iz zarobljeničkog logora u Pretoriji tadašnji izvjestitelj Winston Churchill 500 kilometara probijao kroz nepoznate puste predjele bez hrane i poznavanja jezika dok nije stigao na teritorij pod portugalskom kolonijalnom upravom. Po povratku u Južnu Afriku pratio je englesku vojsku do pobjedničkog završetka rata. Spomenut ćemo da su u burskom ratu sudjelovali i mirotvorac Gandhi kao bolničar i autor Knjige o džungli Rudyard Kipling. Kasnije će se pokazati da je poput Churchilla u mladoj dobi imao nestrpljivu, naglu narav, da se u presudnim trenucima grozničavo bacio na čitanje, kao što je primjenjivao u praksi Gandhijev moto života: „Obrisati suzu sa svakog oka“ i svrhu „Ljubav je najjača snaga koju sebi svijet može predstaviti, a istovremeno i najskromnija“.

Do njih su stigli prvi glasovi o masovnom pokolju u Veljunu 6. maja 1941. godine. Samo se čulo potpuno prigušeno pitanje: „Je li to moguće?“. Kako se radilo o biti ili ne biti, opisuje početak širenja pravog pravcatog straha i pojave užasavajućeg beznađa jer je zemlja bila pod okupacijom. Navodi što se tada dogodilo. Među ostalima ubijeno je 16 komunista i s njima Nikola Kukić, organizacioni sekretar Karlovačkog okružnog komiteta, inače pekarski radnik koji je bio na V. zemaljskoj konferenciji Komunističke partije Hrvatske. Strah je utjeran u kosti zbog načina kako je Nikola ubijen. Kaže kako su preneraženi ljudi dolazili njegovom ocu, pjesniku-seljaku, tražeći dogovor, a otac je smireno odgovarao da nema tog zvjerstva kojim čovjek zvijer ne može nadvisiti. Nekako slično onome kao što Vojnović u Dubrovačkoj trilogiji kaže usudni historijski čas otkrivao je tajne pjege i skrovite pukotine iscijeđenih karaktera i istiještenih duša: sada svaki mig, svaki šapat, svali poluglas ima svoje markantno, nefaljeno, istinsko značenje. Velika bura se spremala.

Kaže da je doživio „smak svijeta“ kada je čuo što se dogodilo u selu Zečev Varoš kod Slunja. Na Ilindan 2. augusta 1941. godine pohvatali su sve seljake iz sela i žetalice i na jeziv način sve ljude koji su se tu zatekli lišili života. Među njima bila je i njegova izabranica Draga. Našla se u žetvi u selu Zečev Varoš i ubijena je groznim načinom zajedno sa sestrama i ostalim seljacima. Prema službenim podacima o žrtvama fašističkog terora u tom selu ubijeno je 115 muškaraca, žena i djece. Oni koji rat nisu niti izmislili, niti htjeli, niti željeli postali su žrtve. Teško je riječima opisati užas koji je osjetio. Zapomagao je s velikom tugom. Zaprepastilo ga je kako mu se njihov slugan narugao da je „rikao za curom kao junac“, i to je u tom času potpunog sloma tako dobro zapamtio. Kaže, iako ga je zbog šeretizma volio, od tada ga je zamrzio za cijeli život. Zbog sveobuhvatno poremećenog mira u skrhanom stanju onesvijestio se, prosijedio, ostario za jedan dan i zanijemio. Kasnije je u eseju Doživotni sam pacijent genocida objasnio ovu snažnu emotivnu reakciju užasa. Spomenuo je i što se izdvajalo neobičnošću. Vizualno je cijeli događaj doživio prije pada u komu, kako navodi kao da je bio prisutan, a što je znatno kasnije pronašao čitajući iskaz svjedoka u arhivi. Naknadno samo možemo pretpostaviti kroz što je sve prolazio u tim trenucima. Shakespeare je pisao da je od stvarnog straha veća zamišljena strahota. Livada kaže da je ubicu osobno poznavao i da je bio nešto stariji od njih. Spomenimo da je esej Doživotni sam pacijent genocida sastavna dokumentacija Efraima Zuroffa, povijesna građa o iznimnim pojedincima, o tome što im se događalo određujući i profil i životni kredo.

Uskoro je nestalo i njegovo Primišlje, ljudi iz sela, popovi, crkva, škola. Od njegove školske klase nitko nije preživio Drugi svjetski rat. Nije bilo ni zgrade općine, čak ni groblja. Sela su nestajala kao kule od karata. Gotovo su sravnjena sa zemljom u jednom danu. Nakon rata zvono s pravoslavne crkve završilo je na katoličkoj crkvi u Slunju. Kasnije je kao demograf i socijalni analitičar postupno utvrđivao i prikazivao nekadašnji izgled Korduna.

U Kordunskom rekvijemu navodi imena sela koja više ne postoje: Čačići, Čokeše, Čuruvije, Gornje Primišlje, Kukići, Pijevci, Ralić-Pećina, Zečev Varoš, Dunovići, Cekinović selo, Jančići Tobolički, Milkovići Tobolički, Stalinske Luke, Adžibabe, Bjelobrci, Bjelopetrovići, Karajlovići, Kurjege, Lončar Glavica, Novkovići, Pri-mišljanski Ralići, Umeleci, Batale, Donje Tumare, Jajići, Mazinjani, Pekeči, Kurjevac, Pavlešić selo, Škrbine, Zorići, Jovići, Kosići, Kukić selo, Rončevići, Zeci, Zorići, Katići, Miladinovići, Popovići, Sekulići Tobolički, Vukelić Tobolički, Božići Tobolički, Radonići, Barači, Brujići, Dodigi, Grkovići, Ilići, Kosanović Glavica, Kovačevići Močilski, Krnići, Kukić Močilanski, Milkovići, Ogrizovići Močilanski, Petkovići, Pilje, Polovine, Popovići Močilanski, Radmanovići, Ralići Močilanski, Trbovići, Vukelići Močilanski, Donji Zečev Varoš, Gornji Zečev Varoš, Donje Primišlje, Povići, Rudenice, Vrežnica Vrelo, Obljajac, Potkosa, Tobolić, Tuk Primišljanski, Raletina, Savići, Tržić Primišljanski. Obišao je i sve crkve, sagledao građu njihove razorenosti i napravio popis crkvenih objekata, crkava i parohija koje su postojale do Drugog svjetskog rata na području kotara Slunj, Vojnić, Vrginmost i Karlovac.

Navodi da je od jedanaest članova njegove familije od početka rata 1941. godine njih šest je ostalo živo. Nastradala su dva brata, dvije sestre, majka i baka.

Nije se ni opravio od šokova koji su ga zatekli, a uslijedili su novi. Sam je u ratu morao sahraniti svoju mamu, raku iskopati i u grob položiti. Pišući o tome kaže da ga je taj čin tako pogodio da mu je za sva vremena njezin lik nestao iz pamćenja, kao da je samonikao. Kasnije kada je obnavljao spomenik mami, demoliran u nedavnom ratu, skoro mu je pozlilo. U Ratu i miru Tolstoj navodi da je uvijek potrebna neobična duševna snaga da se ispriča onako kako je uistinu bilo. Pričati živu istinu, vrlo je teško, a mladi ljudi rijetko su za to sposobni. U knjizi Kordunski rekvijem opisana je ova najtužnija priča njegova života. Kada je trojici vodećih poljskih filozofa pokazivao fenomene njegova zavičaja, oni nisu prihvatili njegov prijedlog za obilazak Plitvičkih jezera, kao jedinstvene prirodne pojave. Htjeli su spoznati društvene fenomene. Odveo ih je i pokazao im prostore Glinske crkve, Kolarićke, crkve u Sadilovcu, Radonjski potok, Jelik kod Slunja, stratište Mehino stanje i brojne neobilježene. Pokazao im je kulturu smrti bez kulta groblja, kajanja i katarze. Nisu mu vjerovali da i to postoji. Poljski filozof i teoretičar kulture Zygmunt Bauman kleknuo je pored groba njegove mame i otpjevao jednu židovsku posmrtnu psalmu. Potom je rekao da se tako oprašta nad grobovima nevinih gdje može i da se tako prosto liječi. Zatim ga je pitao kako se sada s njima osjeća pored groba vlastite mame. Rezignirano je odgovorio: -„Oguglano“. Kako je taj pojam teško prevesti opisao im je tu rezignaciju kao apsurdno stanje nemoći, neke vrste više sile kojoj se nije moguće suprotstaviti. O ovim teškim stanjima koja u većini slučajeva nadilaze naše sposobnosti književnik i nobelovac Andrić kaže: Biti čovek, rođen bez svoga znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare nepredvidljive i nepredviđene postupke, svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao u svemu tome. Ukratko: biti čovek.

Shakespeare je navodio da u očajnoj nevolji pomaže očajni lijek. Upravo tako bilo je kod njega. Odlazak u partizane tadašnjeg 13-godišnjeg dječaka bio je jedini spas. Bio je „manji od puške“, pet godina do punoljetstva, a prednost mu je bila što je bio pismeniji. Skojevac je postao 1941. godine. Pohađao je Prvu partizansku gimnaziju, skoro ranjen u selu Trgovi, bio je urednik bataljonskih novina, njegov izvještaj o oslobođenju dječjeg logora u Jastrebarskom obišao je svijet.

Susret tada lakše ranjenog partizanskog dječaka s Ivanom Goranom Kovačićem i Vladimirom Nazorom, nakon pogibije Jure Francetića jednog od najvećih zločinaca Nezavisne Države Hrvatske 1943. godine, prikazan je u knjizi Kordunski rekvijem. S kurirom je putovao preko dijelova Banije, Korduna, Like i Bosanske krajine kroz spaljena naselja. Po dolasku u Bihać smjestili su ga u ambulantu, previli, nahranili i uzeli mjeru za novo odijelo. Dok se odijelo šivalo jedan glumac uvježbavao ga je za recitaciju pjesme njegova oca Pogibija Jure Francetića. Ispred tribine uređene narodnim rukotvorinama, zavijene glave i jedne ruke, izrecitirao je pjesmu pred masom partizana i civila. Nakon recitacije voditelj ga je poveo do prvog reda da se pozdravi s publikom. Kada je došao do Gorana i Nazora, Nazor ga je očinski upitao ima li žive roditelje. Odgovorio je da ima samo oca, jer su ostali masakrirani, da je majku s bolom sahranio i da mu je nestao njezin lik iz pamćenja. Na to je Nazor rekao da mu se možda posreći da preživi i da će imati o čemu svjedočiti. Livada potom navodi: „Kao da me ukleo, ta odvažna starina“. Kasnije u Slunju, njegovu rodnom kraju, nakon zadnjeg rata podignut je spomenik jednom od najvećih zločinaca iz NDH, Juri Francetiću. Izdvaja da nigdje u Evropi nije moguće da stoji spomenik fašističkim zločincima.

Bio je predviđen da ide u Sovjetski Savez prije napada na Ogulin. No, odlučio je ići u akciju. Uvečer 12. januara 1944. godine teško je ranjen. Komandant bataljona sa još trojicom vojnika na ramenima su ga nosili 20 kilometara u nesvjesnom stanju i iskrvarenog u selo Podhum u Plaškom. Drugi dan stigao je njegov otac, strašno mu prigovorio, a teško ranjeni dječak je drsko odgovorio da se makne, jer dok drugima pjesme i ode pjeva kada su ranjeni ili poginuli, sada se boji da će njega morati izdržavati. Upućeni prijekor ocu bio je takve naravi da je kako kaže otac umro a nije mu oprostio. A bili su telepatski povezani. Svaku njegovu operaciju otac je prolazio i pokazao mu te ožiljke prije smrti. Navodi da je tek tada shvatio koliko je bio neodgovoran i nezreo kada ga je uvrijedio. Prilikom transporta poljske bolnice za Petrovu goru četnici su napravili zasjedu i ranjenoga ga ranili.

U knjizi Kordunski rekvijem izdvaja da je bio pacijent bolnice Petrova gora skoro pola godine, kao veoma teški ranjenik s tri frakture donjih ekstremiteta i prostrijelima internih organa, bubrega, jetre, probavnog trakta. Ukupno sa 17 metaka. Preživio je zahvaljujući nesebičnoj brizi osoblja, što je uključivalo i izravne transfuzije krvi. Imao je preko 20 operacija sa transplantacijama kosti. Skraćen je za 12 centimetara, a s tim u vezi navodi da je odležao Prokrustov krevet. Kaže da tu bolnicu pamti kao najviši oblik sveopće solidarnosti, i da to nikada nigdje više, ni kasnije u slobodi, nije doživio. Naime, sedam godina kasnije je ležao u raznim vojnim bolnicama saveznika, poljskim i kliničkim centrima engleske osme armije, u Italiji. Navodi da je u Engleskoj pacijent bio svetinja, ali da takav odnos pacijenta i osoblja pa i posjetioca pacijentima nije doživio.

Vezano za Partizansku bolnicu na Petrovoj gori, spomenut ćemo da je za njezino osnivanje zaslužan liječnik dr. Savo Zlatić. Po njegovom svjedočenju prvi početak ove improvizirane bolnice počinje 4.oktobra 1941. godine kada su u nju smještena prva dva ranjena partizana Lazo Trbojević i Dragić Jurjević, zvani „Peta“, jer je bio ranjen u petu. Veliki humanista dr. Savo Zlatić, koga je narod od milja prozvao „Mićo“, inače svjetski prvak problematskog šaha, na ideju osnivanja bolnice došao je uz pomoć drugog revolucionara španjolskog borca Jakova Kranjčevića, zvanog „Brada“. Napomene radi, ova bolnica, kroz koju je prošlo preko 5.000 ranjenih partizana, nije nikada bila otkrivena. Naglašava se da se ta činjenica, da nikada nije bila izdana i otkrivena od neprijatelja smatra uzvišenim činom solidarnosti s ranjenim partizanima. Livada navodi da je sa dr. Savom Zlatićem podnio zahtjev za predlaganje Petrove gore kao UNESCO-ve baštine. Nisu uspjeli. U svojoj knjizi Poslali su me na Kordun (2006.) dr. Savo Zlatić između ostaloga predočava i pismo upućeno Dekanatu Medicinskog fakulteta u Zagrebu, gdje je i podatak da je ta bolnica bila nastavna baza Medicinskog fakulteta i Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“.

Kada ga je Winston Churchill upitao zašto je tako mlad otišao u partizane, rekao je da je to bio jedini način da se preživi. Na to se Churchill okrenuo sviti i rekao: -„Skrpajte ovoga da svjedoči. Znam vaše nevolje“. I odmah je dobio trosobni apartman, jednu sobu za liječnika, drugu za sestru, a treću za njega. Slijedile su litre transfuzije penicilina. No, ništa nije pomoglo. Još deset godina ulazne i izlazne rane bile su otvorene. Ima je oko 40 operacija na kostima, dvije na srcu i nekoliko kliničkih smrti. Kasnije ga je operirao i Isidor Papo, akademik, ratni hirurg, partizan, rodom iz Ljubuškog iz porodice sefardskih Jevreja, s kojim je bio doživotni prijatelj.

Poslije povratka iz Britanije zadržao se u Napulju, u jugoslavenskom otpremničkom centru, tada nekoj vrsti nastajuće ambasade. Sredinom 1946. godine odlučio je vratiti se u Jugoslaviju. Jedan Talijan odvezao ga je manjim kamiončićem do veza gdje je trebao biti privezan brod „Ljubljana“. No, kada su stigli vidio je brod u daljini kako odlazi. Nažalost, taj brod je naišao na minu u Bakarskom zaljevu i doživio strašnu kalvariju. Pomno je pratio kada ide drugi brod i s njim se vratio. Bilo je to u vrijeme velike krize oko Trsta. Kako je od dokumenata imao samo otpusno pismo iz bolnice na engleskom i latinskom jeziku, bio je uhapšen. Starog znanca, vodnika Vršku, koga je primijetio iz vagona u Plaškom, zamolio je da javi bratu da se vratio, što je Vrška i obavio.

Te godine upisao se u Gimnaziju u Zagrebu i za tri godine završio šest razreda sa odličnim i plaketom „Bio si uzor ove škole“. Napisao je studiju kronologija razvitka Gimnazije koju je pohađao. To je bila njegova prva knjiga na kojoj nije bio potpisan kao autor. Nakon završetka studija 1955. godine zalaganjem Krleže bila je otvorena mogućnost da bude asistent Grge Novaka, kome je bio demonstrator, no zamolio je da ide raditi kao arhivista u Arhivu za historiju radničkog pokreta. Kasnije mu je novo pristigli direktor, preimenujući Arhiv u Institut, pri upoznavanju rekao da za njega nema posla. Riječ je bila o autoru knjige Rat protiv rata i Dvadeset godina socijalističke Jugoslavije, za koje je Livada radeći recenziju rekao da je neviđeni plagijat i imenovao to grubim neostaljinizmom. Novi direktor Instituta za historiju radničkog pokreta kasnije je postao prvi predsjednik Republike Hrvatske.

Partiju je napustio i vratio Spomenicu kada je, kako navodi, cijeli jedan korpus  navalio dokazujući da kolovođe nisu pravi prvoborci. Tvrdio je da se ni po čemu nisu razlikovali od ostalih i s negodovanjem bacio partijsku knjižicu. Dok je radio u Arhivu za historiju radničkog pokreta oduzeta mu je komparativna analiza rasnih zakona, oduzeta mu je sređena dokumentacija za 240 pravoslavnih crkvi pod izgovorom da to ne spada u historiju radničkog pokreta. Objašnjava zašto je zapravo spadalo: „Jer pravoslavni sveštenik koji nije uspio pobjeći ili se priključiti partizanima nije imao šanse  da drugdje preživi“. Sredio je oko 80.000 dokumenata četničkog pokreta, prema čijoj građi je Miloš Minić, tužitelj na suđenju Draži Mihajloviću, napisao tri knjige. Sredio je arhivsku građu omladinskih ženskih organizacija, sabrao obilje činjenica o španjolskim borcima za spomen knjigu Španski borci iz Jugoslavije. Radio je na studiji Studentski pokret između dva rata sa Vojom Rajčevićem.

Nakon godinu dana potrage za poslom poslan je na Sinaj za pomoćnika Operativnog oficira jugoslavenskog odreda koji je tamo boravio. Ima iskustvo i izraelskog zarobljeništva. Tamo je po uzoru na svoga oca nabavio oko 2.000 knjiga klasične literature filozofijskih tekstova. Bio je izrazito zainteresiran da se osnuje Institut koji će se baviti istraživanjima našega sela. Vrlo brzo je osnovan institut, pokrenut je časopis Sociologija sela. Danas je Svetozar Livada jedini živi osnivač i urednik toga časopisa, koji je kako navodi bio naš veliki prozor u svijet. Postao je član ad hoc radne grupe za ruralne probleme u Europi pri Organizaciji za prehranu i poljoprivredu FAO i tom prilikom kako kaže upoznao sudbinu nestajanja europskog seljaštva. Izvršio je projekciju nestajanja jugoslavenskog seljaštva. Prema njegovoj doktorskoj disertaciji uvedeno je penzijsko osiguranje poljoprivrednika, kako navodi najprije u Sloveniji, pa u Hrvatskoj, a zatim u cijeloj zemlji.

Kada je 1972. godine s jednog skupa iz Jagodine, koje se tada zvalo Svetozarevo, gdje je bio na naučnom skupu, nazvao kući da pita šta ima novo, supruga mu je rekla da je dobio rješenje za penziju. Navodi da je to bio pravi šok za njega. U to vrijeme rodila mu se kćerka, brata su mu stavili u kućni pritvor, a njemu nisu dopustili kontakt s bratom. Odmah zatim uhapšen je i on, odveden na Zrinjevac, a zbog zlostavljanja i optužbi da je ruski špijun, odbio je hranu i vodu, i nedugo zatim pao je u komu. Otpremljen je u bolnicu, gdje su ga infuzijama izvadili iz stanja šoka. Profesor doktor koji ga je dobro poznavao rekao je njegovim pratiocima da ga ostave na miru jer je kod njega jača volja nego fiziološka snaga. Kasnije, provjeravajući činjenice saznao je da ga je umirovio Janko Bobetko.

Kaže, zaista su ga ostavili na miru, a jedino što su mu oduzeli bio je pasoš. Poslije, kada je imao pozive za inozemna gostovanja dobivao je diplomatski pasoš koji su mu odmah oduzimali po slijetanju u zemlju na aerodromu. Kada je Dag Hammarskjöld u sinajskoj pustinji vidio da ima ortopedsku cipelu zabezeknuo se. Zbog svega što je tom prilikom saznao nudio mu je apatridni pasoš. Odbio je.

Ukratko, iza sebe ima prijateljstva sa Olfom Palmeom, Hammarskjöldom, Warrenom Zimmermanom… Drugovao je s Brankom Horvatom, čiji mu je otac dao svoju krv kada ga je operirao jer je bio pao u klinički šok i poslije su postali pobratimi, Eugenom Pusićem, Rudijem Supekom, Mijom Mirkovićem, Gajom Petrovićem, Milanom Kangrgom, Stipom Šuvarom, Jean-Pauleom Sartreom, Simone de Beauvoir, Leszekom Kolakowskim, Zygmuntom Baumanom, Bogdanom Bogdanovićem, čija biblioteka ga je fascinirala, umjetnicima Edom Murtićem, Dušanom Džamonjom, Vojinom Bakićem… Svako od njih je zasebna priča, kao što je za izdvojiti priča o susretu s Titom i serije razgovora s Kočom Popovićem.

Izdvojimo da je njegov djed, rođen 1860. godine, bio kovač i knez sela kada je ono imalo oko 300 domaćinstava. Baka ga je zbog neodmjerenosti u njegovu mlađem uzrastu zvala goropadnikom. Potekao je iz slobodarskog, buntovnog kraja koji je odredio karakter kordunskog čovjeka, kako je to lijepo opisao Gojko Nikoliš. Iako se za taj kraj govorilo da mu je bog pri dodjeli dobara zaboravio reći laku noć, kordunski ustanički kraj pretendirao je na Pijemontsku ulogu ne samo unutar Hrvatske nego i šire. Danas su ostala sela koja to, kako kaže, više nisu, jer su bez energenata, bez institucija, saobraćaja i društvenog života, tako da su jedine aktivnosti oko ukopa. Dodaje da sela ne nestaju samo nasiljem, nego i naglim širenjem gradova, kako navodi preobražajima tranzicija, rurbanizacijama i konurbanizmom, gubeći ono što je Marx nazvao „idiotizmom seoskog načina života“.

Danas je u Primišlju devastirana i spomen ploča podignuta borcima Narodnooslobodilačke vojske. No, nisu samo spomen ploče uništavane. Iz najnovije prepiske s Milanom, njegovim dobrim drugom, sagledavaju se posljedice pustošenja spomenika. Navodi da je početkom nedavnog rata napisao pismo „Svjesno umiranje za bolje sutra“ Konfederaciji veterana u Francuskoj i poslao tri stotine slika razrušenih spomenika, među kojima su Filipovićev spomenik u Opuzenu i Končarev u Šibeniku. Od 35 zamoljenih poznanika da supotpišu pismo pristalo je njih samo sedam. Kaže: -„Nisu oni bili toliko jaki, koliko smo mi bili slabi i nikako svjesniji što nas čeka. Da urličeš od bola neodgovornosti. Pređi nas nisu opunomoćili da njihove žrtve pustimo niz prljavu vodu kontrarevolucije. Smrt fašizmu druže dragi. To mi jedino preostaje da ti kažem ovako u noge nemoćan“. Spomenimo da kada je Rudiju pokazao fotografije preko 300 srušenih spomenika, kliknuo je da je to kontrarevolucija. Nudio mu je spas, zaposlenje u Parizu u Balkanološkom institutu. Odbio je. Kaže: -„Ne možeš ti mene spasiti od mene sama“. Slično je odgovorio Peteru Galbraithu i Warrenu Zimmermanu i Gaji Petroviću………..

U eseju o izbjeglicama definira sudbinu bačenih u kameno doba. Vezano za ovo temu Šerbedžija mu je rekao da je kao Geigerov brojač i potom odnio esej da citira u školi sineasta. Izdao je selektivnu bibliografiju petorici svojih drugova, a nedavno je sredio i bibliografiju Đure Zatezala, kao zalog njegove brige o učenim ljudima svjedocima. Kaže da je dr. Mediću pristao da priča o sebi pod užasnim bolovima. Sva dokumentacijska građa o njemu danas se nalazi kod Đure Medića i Sofije Pejinović. Sudjelovao je u „Oluji“, svjedočio u Haagu.

Prisjetimo se da je završio filozofiju, koju je Pitagora zvao najvišom muzikom, a Sokrat objašnjavao Kritonu da ne vodi brigu jesu li učitelji filozofije dobri ili loši, nego da misli na samu filozofiju, da ispituje razložno i savjesno, a ako bi bila zla da odvoji ljude od nje, a ako bi bila onakva kakvu je on vidi neka ide za njom i služi joj hrabra srca. Praksisovci, s kojima se družio, polemizirao i razmatrao pojave, ukazivali su da niti u zemljama gdje se vrše napori za ostvarenje doista ljudskog društva naslijeđeni oblici nehumanosti nisu savladani i pojavljuju se deformacije kojih prije nije bilo. S tim u vezi naglašeno je da filozof ne može ravnodušno promatrati sva ta zbivanja, upravo stoga što su u korijenu svih tih teškoća problemi čije je rješenje nemoguće bez sudjelovanja filozofije.

Za polaznu točku uzeo je načelo zvjezdanog neba i moralnog zakona koji jasno stoje pred njim, želeći upoznati to što je nepromjenjivo, vječno i po sebi, s jednim označenim pravcem i ciljem – istinom. Izdvaja da mu je uzor Milan Levar, heroj građanskog rata, koji životom i smrću govori o rizičnosti svjedočenja. Levaru je posvetio knjigu „Stradanja i nadanja“. Znano je da istina nije ničije vlasništvo, da je istina zakon koji angažira iznad svake kalkulacije, kao što babilonska mudrost kaže da skrećeš s puta istine ako spustiš, uniziš svoje ciljeve. Završio je i studij povijesti. Napomene radi, Hegel navodi da je povijest svijeta napredovanje svijesti o slobodi i da je osnova cijelog hoda svijeta samorazvoj duha. Osnovao je međunarodnu školu za ruralnu sociologiju u Vlasotincima. Uveo je u nastavu antropologiju i socijalnu demografiju.

Kroz njegove brojne tekstove, osvrte i komentare jasno se zapaža nepokolebljiv karakter koji potkovan znanjem i dobrim poznavanjem struke iznosi kritiku koja ide do korijena stvari, ne dopušta nagodbe i ne preza ni od kakvih konzekvenci. Napisao je paradigmatični tekst kao naputak kako da se sagleda građanska strana rata, u kome smo, kako izdvaja, svi poraženi od nacionalnih tribalista. U glavnim crtama loši postupci drugih pokazivali su se, između ostaloga, na način da su ga pljuvali, polijevali fekalijama, hapsili, fizički maltretirali, oštetili bubnjić, reducirali primanja i invalidninu, prijetili porodici, zbog zastrašivanja morao je isključivati telefon, odšarafili su mu motor od auta, blindirali dimnjak da dođe do eksplozije… Sažimajući u zaključak dio navedenih postupka prema njemu ističe da je istina voda preduboka, provejavana s gorčinom i nadljudskim naporom, te dodaje: -„Htio sam svjedočiti i mislim da sam uspio biti svoj i izvorni svjedok“. Kao intelektualni proleter, kako Šušnjić i Kangrga kažu, nije odustajao od empirijskih činjenica u srazu sa optužujućim organiziranim nastojanjem da izmijeni prijašnji stav.

Time je odredio smjer svoga djelovanja prema Shakespeareovoj misli da je glazba hrana ljubavi, Hegelovoj maksimi da je hrabrost koja se bori bolja je od slabosti koja traje, prema Tolstojevom načelu da je cijeli naš život junačko djelo i Marxovoj tezi kada govoreći o filozofiji i povici njenih neprijatelja kaže da ona ima za filozofiju isto značenje kao prvi plač djeteta osluškujuće uho majke, „to je životni krik njenih ideja koje su razbile hijeroglifsku propisnu ljusku sistema i iščahurile se u građane svijeta“.

Imajući to na umu, a vezano za život Svetozara Livade smatramo da kod njega punu primjenu imaju Andrićeve riječi da čovek vredi onoliko koliko životne radosti ima u njemu, i to ne bučne i spoljne, nego tihe, duboke i unutarnje radosti koja je upućena na stvaranje u općem interesu. Dosljednom primjenom socijalne analize ovaj nepopustljivi empiričar ustrajavajući na kritici postojeće zbilje dao je svoj ne mali prilog u stvaranju slobodne ljudske ličnosti i time posredno humane ljudske zajednice.

Danas mu je devedeset godina. Iako je posljednji tekst pisao uz pomoć povećala, sam ga naknadno dorađuje i redigira. Pun je emocija, svjež u zamislima, prožet duhom. Ideja da pišemo zanimljivo štivo o njemu nastala je kada mi je proslijedio tekst „Dijalog – susret razlika“ Đure Šušnjića, objavljen na web stranici koju je s tekstovima, tonskim zapisima i fotografijama osmislio urednik Dragoslav Simić, a s kojim je ovog proljeća dogovorio suradnju.

I tako od početka veljače do kraja svibnja zajedno napredujemo korak po korak umjerenim tempom stvarajući knjigu kao mali prilog jednom iznimnom životnom profilu. Upravo kada sam priredila dokumente i objedinila rukopis doslovno mi je na stol stigla Hamvasova knjiga. Poslužila je kao put, da potvrdi, kako kaže Oscar Wilde, da istinska ljepota počinje gdje produhovljeni izraz počinje. S tim u vezi i pokazujući smisao života čovjeka izdvajamo iz iskonskog doba dio priče Lie Tsea „Moć glazbe“ (Lie Tse kineski taoistički filozof, oko 500 pr. Kr., navod u Bela Hamvs Anthologia humana: pet tisućljeća mudrosti, prevela s mađarskog Jadranka Damjanov):

 

… U proljeće je udarao po žici Sang i pratio se osmim tonom flaute.

Na to bi se digao jednostavni hladni vjetar, trave i stabla su procvali.

U jesen, prateći drugim tonom flaute, udarao je po žici Chin.

Mlaki zrak je blago tekao, biljke i stabla su cvala u punoj snazi.

Onda u pratnji jedanaestog tona flaute udarao je po žici Ju.

Sada je došlo inje i snijeg, jezera su se zaledila i sante leda su plovile po rijeci.

Onda je udarao po žici Chi i uz to peti ton flaute.

Sad je toplina sunca postala užarena i oštra i tvrdi se led urušio.

Konačno je žicu Kung udarao zajedno s ostale četiri i zaigrani povjetarac je šumio.

Po nebu su prolazili oblaci koji donose sreću, slatka je rosa kapala i brujao je izvor.

Preludij za Livadu iz sna, kao uvod u knjizi o Svetozaru Livadi, predstavljamo prijateljima, znancima i javnosti s željom da nas vodi stabilnosti, ravnoteži i neprestanom širenju mira.

Vesna Ivanović

Zagreb, 4. lipnja 2018. godine