Jasenovac, radni logor: Piccili kažnjava

Tu neki dan imao sam čast upoznati jednoga od najistaknutijih logorskih »heroja«, ustaškog satnika ing. Piecilija. O njemu je latrina javljala da će uskoro postati ministar građevina u Pavelićevoj vladi. Za ministra Pavelićeva kabineta imala je ta zvijer zaista sjajnih kvalifikacija. Već i ovako, kao skroman zapovjednik »ustaške radne službe«, instalirao je u Jasenovcu primitivnim sredstvima jeftin krematorij, koji po efektu nimalo ne zaostaje za onim u Oswiencimu. Šta li bi taj čovjek mogao tek postići, da sjedi u fotelju ministra građevina!

Zaletio se, dakle, neki dan taj dobrotvor i u naš logor s »leicom« oko vrata i s tankom trstikom u desnici. Pratio ga je kolos, ustaški vodnik, nekada mesar i krčmar, Hirschberger. sada zapovjednik vatrogasne čete u Jasenovcu i pasionirani mučitelj zvonare. Nosio je uvijek sa sobom gvozdenu pritku,presvučenu gumom. S ovom pritkom raskolio je mnogome logorašu glavu u zvonari.

Piccili je teturao pripit po logoru i u jednome momentu zapleo se u noge nekog logoraša, koji je ispružen spavao nedaleko od kuhinje. Razbješnjeli»ministar« opleo je dušmanski logoraša trstikom po licu. Taj se trže iz sna. skoči uz vrisak, otme Picciliju trstiku i svojski vrati udarac, odbaci trstiku i nagne u bijeg.

Histerična vika Piccilija alarmirala je redare,koji su ubrzo dohvatili nesretnika i krvava od batina dovukli pred uvrijeđenog satnika. Hirschberger je povalio logoraša potrbuške i ‘stao ga živinski udarati svojom strahovitom batinom. No Piccili je litio sam da se osveti zbog nanesene mu nečuvene sramote, istrgnuo je zapanjenom Hirschbergeru batinu iz ruku i nastavio kao pobješnjela zvijer da udara jadnog logoraša, koji je rikao od boli. Nikada u životu nisam čuo tako strahovito zapomaganje, kakvo se izvijalo iz prsiju žrtve.

Piccili je tukao, tukao beskrajno dugo, a Hirschbergerje gazio teškim čizmama glavu žrtve. Lice žrtve bilo je već posve izobličeno, na njemu se više nisu razlikovale oči, usta, nos. Sve se pretvorilo u krvavu, razderanu masu mesa. Odijelo se na nesretniku raspalo, a iz rasječenog tijela, već posve crna od teških udaraca, tekla je zgusnuta, ljepljiva krv. Ali tijelo se nije predavalo. Udarci su neprestano padali, sve gušće, a tijelo se još uvijek trzalo,- i krikovi su parali gluhu tišinu, koja se ukočila nad logorom.

Konačno se ipak tijelo umirilo. Na podu ležala je masa krvavog mesa i razderanih krpa. Desna je noga bila ispod koljena slomljena. Iz crne krpe,koja je nekad bila sastavni dio hlača, virila je slomljena krvava cjevanica. Leš je trebao da ostane izložen na mučilištu 24 sata, kao memento ostalim logorašima, no sutradan ga nismo više našli na mjestu. Nakon duge i svestrane potrage nađena je živa lešina toga neshvatljivo vitalnog čovjeka sakrivena ispod gomile vrbova granja, koje je služilo za potrebe logorske kuhinje. Maričić mu je milostivo skratio muke jednim revolverskim metkom.

Milko Riffer: Grad mrtvih Jasenovac 1943, str. 64-65.