Cijela istina

Iako „casus belli“ za raspad Jugoslavije nitko nije utvrdio, držeći se Hegelove logike da je „istina cijela“, nju bi valjalo pomnim naučnim istraživanjem utvrditi, zbog golemih posljedica i odgađanja izmirenja u nedogled. Niti jedan projekat novonastalih država nije uspio. Naprotiv, sve su, dugoročno gledano, pred bankrotom. Isčilile  se na valovima rata elite, vođene od klase  vladara – švercera vlastitog života -, koja se  obogatila ratom; i živi odvojeno od  interesa, koristi i potreba vlastitih naroda; spremna je na novo bratoubilaštvo, samo da se održe na vlasti; zadovoljna je kolonijalnom pozicijom, pljačkom naslijeđa, monetarnom nesamostalnošću, nesređenim granicama, bijegom mozgova, razorenim demografskim stablima, razorenim primarnim grupama, porodicama, institucijama i kulturnim krugovima, i prije svega, stečenim pozicijama moći. U ime oktrorirane demokracije, ne libe se niti jedne gadosti prema drugim i drugačijim. Dakle, nastavljaju rat drugim sredstvima. Pusti li neka budala vjetar, najprije zasmrdi u susjedstvu, da bi u ishodištu krenulo tisuće novih, da se kavga razbukta.

Mi smo sami sebe porazili starim i novonastalim mitovima. Furioznom  propagandom mitova i kulturom laži suprotno svim faktima i artefaktima drugog i drugačijeg pretvorili smo u pakao do podpune  negacije. Prebrojavanjem krvnih zrnaca po vjeri ,etnosu i naciji do devetog koljena mržnju se moglo opipati. Mržnja se čak  protezala u povjest Dizalo se mržnju do klasnih protivuriječja.Zato su se u ratu događali svi zločini koje povjest poznaje.  Bog je odjednom postao Srbenda ili Hrvatina, majka Božija čak kraljica Hrvata. CRKVE SU SE ODMAKLE OD SVOJE MISIJE. Virili smo u kolonama ispod Banskog repa i Lazarevih moštiju . Ukazala se gospa. Odkrivena je Troja. Svaki je narod postao stariji od drugog. Išlo se do rasizma i šiljastih glava ,razlike u morfologiji mozgova “što južnije to tužnije“ da bi se stigmatizacijama degradiralo drugog. Dakle, dosegli smo maksimum tribalnih rezona za bezumlje da započne tribalni  građanski rat kao jedino i optimalno rješenje podjela kao najbolja alternativa.

Povjesna je istina da tribalizmom nitko državu nigdje nije stvorio. Istina je, da su svjetski vladari planirali da „Jugoslaviju po etnosima treba razoriti i raskomadati“, jer je po utjecaju prelazila svoje prostorne i populacione gabarite. Kučkinih sinova moglo se sa drugih planeta nazirati, što domačih, što izvana, ali naša je krivnja bila bazična. E, to valja pomno istražiti, da se prestanemo izjedati kao žuti mravi. Samo nas istina o nama može izmiriti U našem slučaju tu je zadaća nauke, a ne politike koja je povjesno ne vjerodostojna.

Kada se kao empiričar prisjetim stopa rasta, broja inovacija, nastajanja modernih institucija, urbanih procesa, razvojnih službi, industrijskih pogona, proširenja nomenklatura svih zanimanja, posebno internih, na licencijama zapadne industrije i širenja kulturnih krugova, posebno dosega izdavaštva, umjetnosti, kinematografije, masovne skolarizacije i opismenjavanja, porasta srednjeg očekivanja života, novih antropometrijskih obiježja svih uzrasta, čudom se čudim da nam se mogao i smio dogoditi takav bratoubilački građanski rat. To naravno ne isključuje agresiju čija fakta i artefakta de iure i de fakto svjedoče sami za sebe po žrtvama i razaranjima posvuda a posebno po BIH čemu donosimo iscrpna svjedočanstva.

Prema tome, sve bi nas to moralo prisiljavati da istražimo demografski, povijesno, antropološki i flozofijski, kako su nas integralni nacionalisti za života jedne generacije mogli uvaliti u drugi građanski rat, kobniji od prvog, iz kojeg ni danas nismo u stanju izaći. Tim više, što naš antifašizam smatram emancipatorskim, što su nam i saveznici drugog svjetskog rata priznali. Ne zavaravam se da je povijest učiteljica života, ali ne odobravam, prema iskustvima drugih koji su međusobno ratovali, da je kod nas povijest toliko bezobzirna  mučiteljica života, da dovodi do nestanka cijelih društvenih kohorti.

Tu vidim najgolemiju potrebu angažiranja naše znanosti, ne samo zbog istine, nego zbog nužde delegitimiranja oktroiranih vlastodržaca; koji zbog svojih nezasluženih pozicija, postaju  vlasnici „oktroirane istine“ o ratu, jer im „rat postade brat“, pa ga slave kao uzašašće nacionalnog duha, i ne dozvoljavaju da znanstvena istina bude sama sebi sudija.

Od svih živih bića jedino čovjek vodi ratove u svojoj vrsti, a ne jede žrtvu. Zbog toga je rat sam po sebi zločin. Kovači rata dobro se poznaju. Za njihove interese ratom se tamane oni koji se uopće ne poznaju. Od svih ratova svima je znano da su najgori građanski ratovi, jer su iracionalniji od drugih, jer se inicijatori i začetnici rata velikim dijelom poznaju, pa su motivi veliki dijelom isključivo osvajačko-pljačkaški. To su matrice naših građanskih srazova uveliko pokazale, po niskom intenzitetu, ali po golemim razbojničkim brutalitetima, sve do mega zločina. Stoga su iza sebe ostavili golemu riznicu heterogenih i heteronomnih zločina, karakterističnih za tribalne ratove.

Naime, kako je rat nekome postao brat, a drugima pakao, to su motivi  njegovog slavlja i proklinjanja različiti. Neki su ratom, bez rada, stekli sve – bogatstva, činove, rangove, javnu moć, dok su drugi gubili živote, imanje, pravo na posao, pravo na zavičaj. Dakle, ratom je stvorena elita moći, odvojena od interesa i koristi naroda, slaveći ratničke pohode, zarobljavajući vlastite narode. To je državama zapadnog svijeta odgovaralo, da nas bez vlastitih žrtava, pretvore u kolonije, po onoj staroj i poznatoj formuli: dok se drugi svađaju treći se koriste. Ponovilo se opet po koji već put:  „Ovdje se ništa povijesno ne događa bez trećega“

Mi doista imamo inteligenciju, ali ne kao društvenu grupu. Zbog toga nismo mogli pokrenuti mirovne pokrete, niti zaustaviti etničke srazove. Međutim, neshvatljivo je da imamo toliki broj nevladinih udruženja, među kojima veći broj osuđuje prirodu građanske strane rata, ali i dalje ostajemo zarobljenici vlastitih odnarođenih elita, koje suprotno svim faktima i artefaktima tumače prirodu rata, negirajući antifašizam kao civilizacijsku tekovinu, što nam je pobjednički svijet drugog svjetskog rata uvažio. Rehabilitiramo zločince drugog svjetskog rata, koje je povijest osudila. Opravdavamo svoje zločine do beatifikacije zločinaca, a sotoniziramo zločince drugih.

E, pa gdje ste akademici, profesori, pravnici, biskupi, vikari, kapelani, i ostali prelati, moralisti pod skutima nemoralne politike, zar vas ne zanimaju pojedinačni ni masovni zločini, ni urbanocid, ni kulturocid, ni uništavanje antropogenih sadržaja, pljaćka i progoni ljudi, razaranje zavičaja, bogomolja, čak ni zatiranje groblja kao fundamentalne baštine. Jer kao podanici antiljudske politike pristajete da je „drugi pakao“!

Zbog toga odgađamo izmirenje u nedogled i od države pravimo ruglo: oktroiranjem mira obustavljen je rat, ali se ne može sprovesti izmirenje.

Sada je nastalo neko čudno stanje. Imali smo dva građanska rata za života jedne generacije. Iz prvog nemogosmo izaći, već smo drugi još brutalniji započeli, Žrtve ne možemo izbrojiti i posljedice istražiti, jer apsurdsmani, nastali oktroiranim mirom, vode rat drugim sredstvima. Imamo raspolučene državice i toliko raznolikih „istina“ o ratu i pojedinim ratnim događajima (napr. „Oluja“ se istovreno slavi i oplakuje). Negira se antifašizam kao civilizacijska tekovina ovih prostora, koji nam je svijet, zbog golemih žrtava, uvažio i odao priznanje. Briše se njegova memorija i kao umjetnički izraz martirskog otpora u svim galerijama svjeta, rehabilitiraju se kvislinški zločinci iz drugog svjetskog rata, a iz ovog  posljednjog građanskog rata se slave, trpaju ih u parlamente i osnivaju im partije, proglašavaju ih počasnim građanima. Čak osuđenima od međunarodnog suda ne oduzimaju se odličja, nego ih se slave kao počasne građane, dotiraju im se firme, tepaju  im „poslodavci“, a oni obogaćeni šogunstvom bez rada, pretvorbom (čitaj pljačkom stoljeća), uživaju plodove svoga kriminala. Sve je konzumirala politika u ime integralnog nacionalizma; uzdigla ih je iznad života i smrti svojih građana.

Da tragizam  bude veći, još nisu izbrojane niti sve žrtve ovoga rata, niti su otvorene  sve naše arhive o ratnim događanjima, što smo ilustrirali u našem prikazu istraživanja dr. V. Obradovića. Stvarni broj mrtvih  nitko ne može utvrditi bez posebnih istraživanja. Prvo treba otvoriti arhive koncentacionih logora: Kuline, Lora, Gospić, Sisak, Kerestinac, Velesajam, Pakračka Poljana, i

 

Osijek…. Također i u drugim našim državicama. Tamo umrle nitko nije istražio.  Zatim, stradale u miniranim objektima, posebno u obiteljskim kućama širom Hrvatske, nitko nije istražio. Slično se može reći i za Redarstvenu akciju „Bljesak“, o kojoj je zvanično rekao ministar Šušak da je bilo 1.100 ranjenih, ali se ne zna gdje su ti ranjeni bili liječeni. Međutim, zna se da je ratište u Novoj Vesi tri dana bilo zatvoreno zbog pranja krvi i tragova borbi. Ili slučaj u groblju Gračac, gdje je na jednom grobu pisalo „Grob NN“, a ponovnim ukopom je pronađeno sedam žrtava. U završnim operacijama Armije BiH nitko žrtve nije izbrojio, niti u avio-naletima na kilometarske kolone srpskih izbjeglica.

Velika građa te riznice zločina naših ratova nalazi se, po svim detaljima opisana i istražena, u arhivima Haškog suda. Tu nema čega nema o našim nedjelima prema žrtvama. Tu su i arhive UNPROFOR-a. Za naučne potrebe nema tajnih događanja ili potrebe za vremenskom distancom. Sve je dostupno; većina prevedena na naš jezik, dekadski složena, činjenice provjerene, načini zločina opisani. Dakle, arhive Haškog sudišta valjalo bi znanstveno istražiti i valorizirati. Time bi se razotkrili svi falsifikati, kultura mitova i laži na kojima počivvaju različite istine o prirodi ratova i njihovim posljedicama, koje onemogućavaju izmirenje.

Svojevremeno sam predložio „Institucijalno izmirenje“ kao proces, odnosno metod, poslijeratnog izmirenja svih naroda na ovim prostorima, o čemu sam izradio i poseban istraživački projekat. Sada kao dopunu predlažem pokretanje procesa osvješćivanja podijeljenih naroda na našim prostorima oko prave istine o ratu. A ta istina se može oživotvoriti samo daljnjim znanstvenim istraživanjem svih fakata i artefakata  naših prošlih građanskih ratova. Ovaj autorski Proslov može da posluži kao temelj za izradu projekta istraživanja na ovu temu, pod egidom: „Samo nas istina o nama samima može izmiriti!“ UZ ISTINSKU POMOĆ NAUKE!

Dakle, da zaključim: samo znanstvenom analizom i valorizacijom mi možemo spoznati Hegelovu sintagmu „Istina je cijela“ i delegitimirati više istina odnarođenih nacionalističkih elita vlasti, koje su svojom samoskrivljenom neodgovornošću postale vlasnici svega pa i autonomije znanosti. A ona nije ni nacionalna ni anacionalna, nego čovjekova najznačajnija poluga, kojom se vinula do kozmičkih zakonitosti u traganjima za drugim svjetovima.