Projekat spaljena zemlja proterao Srbe

Svetozar Livada: Dva puta sam odlazio u Krajinu uz rizike života tragajući za izmirenjem. Nagovorio sam Jovana Raškovića kao jednog od inicijatora pobune da odustane i da se pridruži građanskoj inicijativi izmirenja. Kad je on na to pristao hrvatske vlasti su ga ponizile jer nisu htjele izmirenje. Doista odobravam da Međunarodni sud u Hagu Oluju smatra «zločinačkim pothvatom». Danas je to «muzej zločina na otvorenom». Jer «izbrisana je memorija» antifašizma. To su bili ustanički krajevi Srba u obrani golog života od NDH

Piše: Branislav Gulan

Za one koji ne znaju Franjo Tuđman je realizirao ono što je Ante Pavelić planirao (pobiti, pokrstiti, protjerati), ali nije uspio zahvaljujući antifa-šizmu. Da nije bilo ta dva mehanička udara na srpski korpus, prema ekstrapolacionoj računici Srba bi danas u Hrvatskoj bilo 1,5 milijuna. Nažalost reducirani su na samo 180.000 rezidencijalnih Srba u Hrvatskoj. Međutim, Tuđman bijaše ne samo autokrat, falsifikator i srbofob nego «profesionalni osvetnik» i mizantrop što sam i osobno iskusio zbog negativne recenzije njegova dva plagijata: Rat protiv rata i Dvadeset godina socijalističke Jugoslavije.Da bi se osvetio Srbima, naložio je Saboru da se sve njihove nekretnine poslije Oluje podržave (nacionaliziraju).Protiv tog antidržavničkog čina, suprotnog naslijeđenoj i vlastitoj legislativi te međunarodnim normama radio sam u timu elaborat kao poznavalac katastra za Vijeće sigurnosti. Sakupio sam preko tisuću adresa Srba u inozemstvu i napisao cirkularno pismo, da traže zaštitu preko ambasada čiji su državljani za svoj alekvotni dio. Vijeće sigurnosti naložilo je Hrvatskoj da se ovaj apsurd dokine. Nažalost, nije to imalo apsolutnog efekta, jer je kolonizacijom dodjeljivanje nekretnina smatrano definitivnim rješenjem srpskog pitanja u Hrvatskoj. Klicalo se «sve je hrvatsko!», priča za TABLOID prof dr Svetozar Livada, sociolog iz Hrvatske. Za onoga tko je propovijedao genocid kao koristan čin za popravljanje povijesti mogu se očekivati svi apsurdi. Tuđman je protjeranim Srbima iz gradova gdje nije bilo rata ex lege naložio da im se oduzme stanarsko pravo i to još uvijek traje čime je potpuno narušena srpska elita u gradovima, veli Livada. Nerijetko su oteti svi sadržaji stanova. Osim toga, ozakonio je pretvorbu kao pljačku stoljeća i za decenije osiromašio svoj vlastiti narod. Samo ga je smrt spasila da ne bude zbog brutalnog etničkog čišćenja procesuiran u Hagu. Nadamo se ipak da će to biti učinjeno procesom zločinačkog pothvata. Jedan od najvećih političkih apsurda sveukupne politike u Hrvatskoj što manjinsku vladu u Hrvatskoj podržavaju dvije biološki pogođene društvene grupe: Srbi s razorenom biološkom podlogom za reprodukciju i umirovljenici kojima je otet minuli rad i izvršen nasrtaj na tekuća primanja, pa tri i pol godine umiru ranije u istim generacijama. Dakle, vlastodršci kao kanibali jedu svoje prethodnike. Premijer koalicione partnere javno prezire, ignorira i negira, a oni ga ovisnički podržavaju.. Nije li to očevidni apsurd politike «kao mogućeg» u praktično nemogućim okolnostima?

 

,,O Oluji sam pričao i pisao još dok je trajala jer bijah duboko angažiran, ali i poslije. Danas,više od dve decenije poslije istražio sam brojnu dokumentaciju nevladinih organizacija, brojne izvore publicistike, pregledao brojne videozapise i obišao prostore, «uzduž i poprijeko», desetine puta. Gotovo sam sagledao sve što angažiran pojedinac može sagledati. Došao sam do spoznaje da je to povijesni nekažnjeni zločin koji se mitomanski slavi. Istovremeno to je najveći poraz Hrvatske. To je nedržavnički čin ostvaren kao najpogrešniji način očuvanja integriteta države’’, ističe Svetozar Livada, sociolog iz Hrvatske koji je ceo svoj život posvtio borbi za prava Srba u Hrvatskoj.

Na novinarsko pitanje da li je bila moguća Hrvatska i bez rata, jer je poslije pada berlinskog zida nastalo preko 20 novih država bez rata, predsjednik Tuđman je odgovorio: «Naravno da je mogla, ali ne bi ostvarila sve svoje ciljeve». Drukčiji odgovor nije se mogao očekivati od jednog rasiste (pogotovo što mu žena nije Srpkinja ni Židovka) i propovjednika genocida (Bespuća…, str. 164) i srbofoba («Srbi su remetilački faktor»). Evo što je o tome posebno rekao 1998. godine: «Hrvatska je riješila srpsko pitanje u Hrvatskoj. Mi smo prihvatili povratak dijela Srba u Hrvatsku, kako bi onemogućili napade na Hrvatsku i prigovore kako je Hrvatska nastavak NDH i da ne želi ni jednog Srbina. Riješili smo srpsko pitanje i Srba više neće biti 12 odsto i  šest odsto, Jugoslavena koliko ih je bilo. A, tri odsto Srba, koliko će ih biti, neće više ugrožavati hrvatsku državu».

Muzej zločina na otvorenom

,,Nikada nisam mogao zamisliti Hrvatsku bez Krajine, ali još manje Krajinu bez njenih stanovnika Srba. Tome sam u ratno doba sve (1) – Nikad više 12 odsto Srba! – Franjo Tuđman, predsjednik RH na otvaranju ratne škole «Ban Josip Jelačić» u Zagrebu, Novi list, 15. 12. 1998. podredio. Dva puta sam odlazio u Krajinu uz rizike života tragajući za izmirenjem. Nagovorio sam Jovana Raškovića kao jednog od inicijatora pobune da odustane i da se pridruži građanskoj inicijativi izmirenja. Kad je on na to pristao hrvatske vlasti su ga ponizile jer nisu htjele izmirenje. Doista odobravam da Međunarodni sud u Hagu Oluju smatra «zločinačkim pothvatom». To je bila zaštićena zona OUN-a, a teritorij je obuhvaćao skoro jednu trećinu hrvatskog kopnenog prostora. Ne dovodim u pitanje legitimnost da se teritorij integrira, međutim, način, strategija i taktika te posljedice integracije za svaku su osudu. Metodologija rata «spaljene zemlje» to potvrđuje, da je to zločinački pothvat. Taj se teritorij danas zove «novooslobođeni», a praktički je katastarski oslobođen od autohtonog stanovništva. On se zove i teritorij «od posebne državne skrbi», a praktično je populacija ili isključena ili u ovisnom položaju bez programa razvoja prostora. To je najmanje nastanjen teritorij, svega 40 stanovnika po kvadratnom kilometru, s najnepovoljnijom spolnom, dobnom, obrazovnom i profesionalnom strukturom. Rang odstojanja (ne)razvijenosti prema metropoli je najviši. Danas je to «muzej zločina na otvorenom». Jer «izbrisana je memorija» antifašizma’’, priča Livada.

 

Putujući grobovi

To su bili ustanički krajevi Srba u obrani golog života od NDH. Razorena je toponomastika i onomastika, razoren je katastar, falsificirana povijest i proveden kompletni kulturocid. Srbi danas tamo nemaju ni jedne jedine srpske institucije osim okljaštene pravoslavne crkve, praktično bez vjernika. Tri godine tamo nije bilo ni vrapca «pokućarca». Ratom kojeg praktično nije bilo, dakle ponavljam ratom «spaljena zemlja», sve je učinjeno kako je Tuđman naredio «da ima da Srbi nestanu». Prema tome «pusto tursko» na hrvatski način ili zjapi kao pusta avet ili je provizorij življenja. Tamo gdje su bila srpska naselja nema niti će biti ikakvog, a ne samo održivog razvoja. Jer Olujom kao prirodnim fenomenom prenesenim na socijalno polje u Hrvatskoj je produžen zločin mnogo kasnije nego što je rat trajao. Uništena su ne samo ruralna naselja nego njihova urbana gravitacijska središta. Ističem, Ličko – senjska županija najveća je i tamo su bila mnogobrojna srpska naselja, ali ni većeg teritorija, ni veće razorenosti, ni veće bijede i siromaštva, ni upornije reciklaže rata. Srpsko stanovništvo je protjerano ili masakrirano, selišta spaljena i «putujući grobovi» su se vratili da nađu smiraj. Pa i kao takvi nemaju mira. Zadar nema okoline. Naselja srpske provinijencije ne razlikuju se od «graja, gromača, drmuna i suhozidina». Zjape goleme razvaline. U Hrvatskoj se zaboravlja da se ne mogu razvijati gradovi bez svog ruralnog zaleđa. Sve to teče nekažnjeno!

Suvišni ljudi prostori

,,Odvedem najstarijeg filozofa, etičara po vokaciji da vidi zlodjelo nad prostorom Ravnih kotara u naseljima Smiljčić, Kašić, Islam Grčki, Islam Latinski, Zemunik Gornji i Donji, Veljane i dr. Od jedanput će profesor rezolutno: «Stani! Okreni! – Idemo nazad, pa nije sudbina hrvatska trogloditstvo. Ja sam prema ovim jadnicima grof Monte Cristo i ne mogu to gledati». Bio je tako potresen da nismo mogli zadugo od njega čuti nikakvoga glasa. Najveći dio Karlovačke i Sisačke županije također nema svog ruralnog zaleđa. Sve je to etničkim čišćenjem i «spontano organiziranom» pljačkom razoreno. Ono što postoji tipični je socijalni teret gravitacijskih središta. U Hrvatskoj se u primijenjenoj politici praktično prihvaća shvaćanje da postoje «i suvišni ljudi i suvišni prostori». To nigdje u svijetu nije praksa. Dakle, sve stigme, svi slogani izrečeni čak u Saboru («Srbe na vrbe», «Mrtav Srbin najbolji Srbin»), stilizirana kvislinška i fašistička heraldika s intarzijama krunica i križa u praksi su dovela do poražavajuće destrukcije ravne ekološkoj katastrofi’’, navodi Livada

I ne samo to, nego nekažnjeni zločini, tekuća ideologija nekažnjeno teče kao užasavajuća ksenofobija istovremeno. Dakle, Hrvatska je ksenofobična zemlja. Skoro nema dana, a da se ne pojavi neka antisemitska, rasistička izjava, ocena, grafit ili incident. Uzurpativno pravo kao primenjena praksa i korupcija onemogućava i repatrijaciju i restituciju dobara jer neki Hrvati, domicilni ili kolonizirani iz Bosne drže različita srpska dobra protivno svim zakonskim normama. Formalno država i njene institucije su za povratak, a praktično ne. To znači de iure da, a de facto ne. Pred svetom se brane političari da su sve normirali lege artis, dakle bez obzira na praktičnu primenu. To postaje kobno.

 

Živi zavide mrtvima

To međutim potvrđuje činjenica praktičnim uvidom na terenu, što je danas u Hrvatskoj rezidencijalnih Srba cca 20.000 manje nego što ih je popisano 2001. godine, a stalno se urliče: «Srbi dolaze!» Danas imamo tzv. vikend Srbe. Dolaze da srede dokumente, obave ukope, podignu mirovine ili da obave neke druge efemerne radnje. Danas umrlim u srpskim lokalitetima nema tko da grob iskopa, pa živi doista s pravom zavide mrtvima. A, država se «ubija» dokazujući da je usavršila zaštitu manjina «po najvišim svjetskim standardima».

 

Mržnja hrvatske srbofobije

Prema saznanjima Srpskog demokratskog foruma preko 50.000 mlađih Srba spremno je da se vrati, ali hrvatska srbofobija to ne može ni zamisliti. Radije pristaju na pustoš ili degradaciju obradivog zemljišta nego da se Srbi vrate na svoje posjede. Radije prolongiraju demografski slom sveukupnog stanovništva s naglašeno većim mortalitetom nego prirodnim priraštajem te ubrzanim starenjem, nego da se Srbi vrate.

Kad su autobusima dolazili na glasanje 2004. godine, što Hrvati godinama čine, odmah je jedan Srbin zaklan da se užasavajuća poruka pošalje i niko se nije organizirano solidarizirao s takvim nevoljnikom i osudio užasni zločin, a s druge strane bijaše prava licemernost, solidariziranje protiv eksperimenata na psima biglovima. Užasavajuća je činjenica da su ratom 1991. – 1995. sve nacionalne manjine u Hrvatskoj smanjene na jednu trećinu, a srpski korpus je masakriran i nema danas osnove za biološku reprodukciju. To je razumljivo jer sve su političke stranke konstitucijski, programski, nacionalističke, osim izuzetka minorne Socijalističke radničke partije koja u programu ima Srbe kao najveće pitanje Hrvatske kao moderne, demokratske i tolerantne države. Jer njima je jedino jasno što se i u programu ističe, da je srpski korpus u Hrvatskoj doživio ratom mehanički demografski slom i da to pogađa sveukupno stanovništvo, a posebno depopulacijske zone.

,,Poznato je da nalogodavci nikad ne progone izvršitelje zločina. Nažalost, najveći zločini izvršeni su za vrijeme tzv. Vlade nacionalnog jedinstva, ubojstvima i progonom Srba, torturama, pljačkama i najzad pretvorbom društvenog u privatno vlasništvo. Ključni etnički čistači vode pokret začetka etničkog čišćenja, HDZ, kao najvećeg zločina stoljeća. Naprimer, premijeri su pravi  licemjeri «s jamstvenom karticom» u izborima, a nijedno obećanje se nije ispunio, kada su Srbi u pitanju. Dakle, nisu vjerodostojni. Za njih vodeći intelektualac Vjeran Zuppa s pravom kaže «da laže na pet jezika». Njegov najveći prilog teatrologiji u nas je što je etnički očistio splitsko kazalište. Antun Vrdoljak, siva eminencija, sineast, očistio je TV medije od Srba s brojnim brutalitetima, a Hidajet Biščević etnički je očistio najstarije novine, Vjesnik. Kninom danas vlada osobni ispovjednik premijera. Koji li je to apsurd laičke države?! U Ličko–senjskoj županiji biskup Bogović i ginekolog Milinković, ex potpredsjednik Sabora, nadležni su nad tim prostorom kao  u feudalno doba. Savjetnik premijerov za razminiranje je osumnjičen za zločin u Sisku, gdje je najviše ubijenih i nestalih u nekom urbanom aglomeratu. A, u njegovoj okolini imamo primjer da su jednog Srbina čerečili između dva traktora. Oko 14 godina je bio župan i izrekao najveći cinizam za tragediju srpskih žrtava, da činjenica «glava u Sisku, a tijelo Savom u Dunavu» pokazuje da «Srbi ne znaju hodati nasipom pa otklizavanjem u Savu glave im otpadaju», navodi Livada, pa dodaje: Smatram osobnom tragedijom što po drugi put gledam Krajinu kao «pusto tursko» na hrvatski način. Prvi put u Drugom svjetskom ratu i sada. Međutim, sada je mnogo gore. Naime, iako je u negdaš- njoj NDH pobijeno cca 340.000 Srba, sada su Srbi progonom i ratom «spaljene zemlje» ostali bez staništa, naselja, biološke osnove, bez elite, bez institucija i bez prava na rad. Oni su isključeni. S njima je kraj u ruralnim zonama.

Planirano istrebljenje Srba

Srpski fenomen: «izgon», «progon», «egzodus», «samoizgon», «bijeg», «nestanak» itd. treba zvati pravim imenom suštine – «planirano istrebljenje Srba». Iza toga čina stajala je i još uvijek stoji država i unakaženo društvo. Naime, na tim područjima najveća su srpska dobra: zemlja kao nasljedno dobro, naselja i koreni. Za sada opstrukcijom repatrijacije i restitucije namerno kupuju vreme da se rastoče porodice, da stariji pomru, a mlađi da se negde drugde ukorine, pa će onda Srbe ex lege eksproprirati zakonom o zemljištu. Tome, među ostalim, služe sve finese laži, sofisticirane opstrukcije, uključujući mitomanstvo «slavne pobjede».

,,Neki «gloduri», pa i srpski, optužuju me svojim mišljenjem, dakle suprotno mojim znanstvenim spoznajama, da iz resantimana prema žrtvama preuveličavam etničko čišćenje Srba kao najveće i najčistije. Volio bih da me demografski demantiraju, ali i da pogledaju argumentaciju Susan Woodward, češkog publiciste J. Pelikana i u nas Žarka Puhovskog kao arbitra i voditelja HHO, institucije svjedoka vremena. Činjenice o posljedicama Oluje su poražavajući svjedok jer ne samo što su ljudi prognani nego su naselja, sa svom infrastrukturom, sa svim institucijama, do kraja razorena. Ne smije se zaboraviti da konkretne žrtve i razaranja najizvornije govore o sveukupnoj suštini. Danas nema ni jednog jedinog srpskog naselja da je bar kao pilot projekt obnovljeno. Da je doživjelo obnovu ravnu onim hrvatskim naseljima koje su razorili monstrumi paradržave iste matrice rata. Naprimjer  1.107 naselja gdje su Srbi bili većina sve je doslovno uništeno ili bolji objekti zaposjednuti od iste matrice rata prognanih Hrvata iz BiH. Taj zločin je rezultat strateškog cilja države da Srbi nestanu. Država je imala «ministarstvo za etničko čišćenje» čiji rezidualni ostaci još i sada «kolo vode». Oko 52 toponima s nazivima «srpski» ili «partizanski» su prenominirani, a niti jedan nije vraćen što praktično znači da država insistira na svojim strateškim ciljevima. Pri tome zaboravlja da prenominacija znači dokidanje sveukupnog identiteta ljudima, životinjama, stvarima, događajima i procesima prenominiranog prostora. To je samo jedna od ilustracija finesa «zločinačkog pothvata». To je trijumf, ali kobni, «osvete nacije» koja je u mnogim domenama etničkog čišćenja, pljačke i razaranja, kopirajući paradržavne modele, potpuno ih nadvisila’’, ukazuje Livada.

Da je to tako tako navodi se tabelarni primer dobiven neposrednim istraživanjem. Dakle, da je etničko čišćenje bilo strateški cilj države neka nam posluži kao ilustracija tabela razaranja vlastite nadgradnje. Evo tih pokazatelja:

Tablica

Ruralocid srpskih naselja u Republici Hrvatskoj

Razorene institucije          Broj

Kuće                                 24.752

Gospodarski objekti        12.341

Zadružni domovi                 182

Ambulante                             56

Crkve                                     78

Muzeji                                    29

Groblja                                 181

Trgovine                               325

Vodovodi                              113

Trafostanice                           96

Industrijski pogoni               167

Spomenici                             920

Krčme                                   211

Zanatske radnje                   410

Skladišta                               118

Broj povratnika               18.210

Broj obnovljenih kuća       2.734

Broj poginulih                    1.820

Broj nestalih                       3.700

Izvor: arhiv S. Livade

Ovaj sumorni pregled nekažnjenog ruralocida dobiven je neposrednim istraživanjem. Svetozara Livade. On nije nastao kao izraz ratnih sukoba ili kao kolateralna šteta rata, nego namerno organizirana destrukcija u funkciji etničkog čišćenja. Tamo gde su razaranja totalna nema povratka Srba ili jedva dosiže 10 odsto nekadašnjeg stanovništva po naselju. Jer, sve su nadgradnje, kuće, gospodarski objekti, institucije, inventar, stočno stado, voćnjaci, vinogradi uništeni. Neretko posečeno je sve plemenito drveće i privatni gajevi. To je sve ravno istinskoj ekološkoj katastrofi.To se naročito vidi u naseljima oko Zadra, na primer, Ravnim kotarima, Kistanjama, Obrovcu, naseljima oko Knina, Gračaca i posebno naseljima u okolici Donjeg Lapca.

 

Nastavak u sledećem broju: Neobjavljeni građanski rat

EKSKLUZIVNO:   «OLUJA» KAO PORAZ, KOJA SE ŽELI PRETVORITI U NAJVEĆU POBEDU (2)

 

Neobjavljeni građanski rat

Dakle, Oluja je po svim parametrima nekažnjeni istorijski zločin. Naravno kao deo sveopće državne strategije i temeljnog cilja hrvatske nacionalne revolucije bila je etničko čišćenje. Dovoljno je navest primjere iz gradova u kojima nije bilo rata, a prognano je s brojnim brutalitetima azijatske torture cca 125.000 Srba i oteto 25.000 stambenih objekata, minirano 10.000 objekata, samo u Splitu je deložirano 10.000 građana. Razorena je toponomastika i onomastika, razoren je katastar, falsificirana povijest i proveden kompletni kulturocid. Srbi danas tamo nemaju ni jedne jedine srpske institucije osim okljaštene pravoslavne crkve, praktično bez vjernika. Metodologija rata «spaljene zemlje» to potvrđuje, da je to zločinački pothvat. Taj se teritorij danas zove «novooslobođeni», a praktički je katastarski oslobođen od autohtonog stanovništva

Piše: Branislav Gulan

,,Etničko čišćenje u Hrvatskoj rađeno je sofisticirano, perfidno, radikalno i s finesama. Bilo je čisto etničko čišćenje bez ostatka. Počelo je s jezičnim – lingvističkim čišćenjem, a preneseno je na konkretni život. Evo primjera. U predvečerje rata Međunarodno kinološko društvo prenominiralo je psa balkanskog goniča u srpski gonič. Odmah su hrvatski kinolozi zahtijevali od lovaca da ga se liše ili pod neizdrživim kaznama da ga drže. Kako vidite ni psa nisu izdržali. To «gloduri» moji kritičari ili ne znaju ili ne shvaćaju. Drugi primjer. Angažirali su socijalne geografe da istraže raspored Srba po naseljima u Hrvatskoj i po tim rezultatima neka sela razarali, a neka čuvali za kolonizaciju Hrvata iz BiH. Kako vidite i nauka je bila u funkciji etničkog čišćenja. Kolonisti su dolazili i pisali: «Rezervirao sam ti tri kuće, pa biraj. Što nemaš u prvoj uzmi iz druge. Sad je sve hrvatsko». A, i Srbi su pisali da se zaštite «ovo je hrvatsko». Pet godina republički Zavod za statistiku prikriva rezultate redovnog popisa, da se ne vidi opseg i sadržaj etničkog čišćenja Srba po naseljima. Objavili su čak Leksikon naselja ali u njemu nema Srba nekad i sada. Pouzdano znam da kuća, dom, stan, privredni objekti, institucionalni objekti, itd. nemaju ni etniciteta niti nacionaliteta. Oni su pretpostavka čovjekovog življenja od tzv. špiljskog čovjeka ili bolje rečeno od trogloditskih staništa do modernih naselja. Zalazio sam u stogodišnje i milenijske građevine, stanovao u stanovima stotine godina starim i nisu me progonili nikakvi duhovi etniciteta i nacije da bi poželio njihovu destrukciju. Međutim u vrijeme Oluje kolovoza 1995. gledao sam jednom prigodom s kamermanom iz helikoptera kako gori preko stotinu seoskih naselja Lapca, Gračaca i Kninske krajine samo zato što su u njima Srbi stanovali. To je Oluja koju će se navodno izučavati u strategijskim centrima kao uzvišeni oblik ratovanja, zapravo bit će suprotno. Sav taj mitomanski patos, kao čudni i apsurdni atavistički oblik razaranja vlastite nadgradnje, ostat će kao povijesno svjedočanstvo namjernog zločina’’, ukazuje Livada.

 

Razorena duša

,,S bolom konstatiram kao ruralni sociolog kome je svako selo zavičaj, da sam istim osjećajem sažalijevao svaku razorenu kuću, svako selo, svaku instituciju Muslimana, Bošnjaka, Hrvata, Albanaca,  kao svoj vlastiti dom. Jer seljak nema, kao uostalom mnogi drugi, ni rezervne kuće, ni njive, ni sredstava rada, ni zavičaja. Jednako sam se sjetio takvih razaranja u Drugom svjetskom ratu kad su gorjele potleušice, jednodijelne i dvodijelne brvnare s ognjištima koje «niti grije niti peče, ali šuma dogorijeva», kaže jedan pjesnik. A, sad su gorjele goleme zgradurine, cijela sela, pa i regije, u plamenu nestajale institucije i svi sadržaji nerijetko s gabaritima većim od tadanjih potreba. Bili su građeni od durabilnog materijala-tesanca, prenapregnutog betona, utopljene, hortikulturno dekorirane i ljudski oplemenjene. Što da kažemo o njihovoj opremi i golemim sredstvima rada, sve je to opljačkano ili uništeno. To je za mene bilo teže što sam naučnim metodama pratio kako su rasle i poput Feniksa nicale iz pepela. Kako su kroz ta naselja prolazila četiri revolucionalna vala naše industrijalizacije i deagrarizacije (elektrifikacija, širenje komunalija, saobraćaja i masovnih medija). Dakle, kroz naša sela prvi put je tekla kao proces rurbanizacija. Kada sam doživio posljedice tog zloglasnog zločina prema ljudima, naseljima i krajevima, zakleo sam se da ću protiv toga zločina i bezumlja nepristrano svjedočiti i, da ću se boriti da se mitomanstvom zločin ne opravdava jer je riječ o najgrubljem vandalizmu na ovim prostorima krajem 20-og stoljeća. Pa valjda se jednom mora priznati da nema države iznad neponovljivog života pojedinca’’ dodaje Livada.

Prokletstvo duge i bogate biografije omogućilo mi je da mogu pouzdano reći da sam bio i boravio u najviše hrvatskih ruralnih naselja i da sam komunicirao licem u lice s najviše seljaka. Istraživao sam ratne zločine poslije Drugog svjetskog rata, sređivao građu oružanih akcija, nicanje vlasti, formiranje institucija. Izučavao sam kolonizaciju i procese deagrarizacije bez presedana. Zbog toga sam kao svjedok vremena uočio poražavajuću činjenicu da je ratom «spaljene zemlje» u Hrvatskoj od preko 6.400 seoskih naselja, cca 1.500 razoreno. Paradržavni vandali razorili su 300 hrvatskih naseljenih aglomerata, a hrvatski «talibani» u ime novonastajuće države i osvete nacije cca 1 200 srpskih naselja. Sve to golemo bogatstvo nadgradnje dio je hrvatskog bogatstva, graditeljske kulture, a nestalo je u dimu i pepelu, ukazuej naš sagovornik. Tako da nas preko matrice rata povezuju samo zločini i zločinci sa sveukupnim zločinstvom. Nažalost sve je to nevalorizirano, nekažnjeno jer to nitko ne istražuje sustavno, a tako se neljudski politički zlorabi da tome nema kraja. Jer, nećemo da se suočimo s istinom o sebi. Valjda želimo da nam drugi povijest pišu. A, ovdje je bio bezumni neobjavljeni građanski rat, najgori od svih ratova, dugo trajao i ostao nedovršen oktroiranim mirom. Zbog toga traje na drugi način «duhom nemoralne politike», pra autor progona  u  Hrvatskoj tu Drugom svetskom ratu i u Oluji 1995. godine.

Ta velika ljudska stradanja, ta još golemija razaranja objekata i institucija «bitkom nad bitkama» slavi se s političkim trijumfom i koncelebriranim misama zahvalnicama. Učesnici tih zločinačkih poduhvati  poduhvata  pretvara se u heroje, a praktički nitko ne ulazi u suštinu i posledice koje je taj zločinački poduhvat doneo. Nestali su brojni nevini ljudi i golemi minuli rad. Nestalo je golemo naprezanje i trud, investicioni napori, građevinski poduhati  vlastite nadgradnje i golemo nadanje brojnih pojedinaca. Istovremeno prognanima je otet zavičaj, obezdomljeni su i skoro vraćeni iz egzila u kameno doba svoga zavičaja. Ta podela, to licitiranje «naši i vaši» ukazuje na bezumlje da nismo jedan rod. Razorio nas je neporaženi ustaško – četnički sindrom do nivoa ekološke katastrofe. Tu smo svi poraženi. Do te mere da srpsko pitanje doista više nije pitanje Srba minorizarnih na ostatke ostataka u Hrvatskoj, nego pitanje Hrvatske kao moderne, demokratske i tolerantne države.

 

Nacionalna kontrarevolucija

Sve su strukture bile uključene u etničko čišćenje. Čak i «umjetnička» satnija. Nekadašnji intendant HNK spasio se bijegom u pidžami. U Saboru Srbi bijahu proglašeni «nevjernim Danajcima». Devedeset godišnjem svjedoku povijesti, autoru 7.000 dana u Sibiru Karlu Steineru bi oduzeta mirovina da umre od gladi. Kandidatu za Nobelovu nagradu Branku Horvatu bi zabranjen pristup na fakultet izmenom brave kabineta. Osnivaču Ekonomskog fakulteta akademiku Dušanu Čaliću ne dozvoliše kondolenciju povodom smrti. U Rakovici preredigiraše natpis na spomeniku Rakovačke bune. U Saboru Vladimira Nazora nazvaše «moralnom mizerijom», a Pavelićevog panegiričara Vinka Nikolića proglasiše «nestorom hrvatske književnosti». Biskupa Strossmayera, učenjaka i donatora proglasiše «štrocom». Umalo ne osnovaše alternativnu akademiju i maticu. Poslaše 40.000 kompleta Enciklopedije Leksikografskog zavoda u Zagrebu u rezalište. Pet najviđenijih intelektualki proskribiraše i proglasiše «vješticama iz Rija». Dakle, nacionalna kontrarevolucija ne zaboravi ništa, ne poštedi nikoga i unakazi vlastitu povijest. Čak su i crkve odstupile od svoje misije i duboko se umočile u etničko čišćenje, pripasujući i posvećujući oružje, prokazujući drugog ali i otimajući dobra. Ilustrisimus Kuharić, npr. u Corriere della Sera i na Međubiskupskoj konferenciji u Mariazellu izjavljuje urbi et orbi da se Srbima nije ništa dogodilo, da su bili pozvani da ostanu, da je riječ o «samoizgonu». Ta izmišljotina suprotna je svim znanstvenim dosadašnjim spoznajama o seljaku, da bi on kao nekadašnji glebe ad scriptus bio spreman da dobrovoljno napusti kuću, posjed, inventar, zavičaj, grobove, uspomene, običaje i otišao u neizvjesnost poradi neke politike. To je sad novi intelektualni zločin prema seljaku, a seljak ne znači zanimanje nego način života. Taj način života Marx s pravom naziva «idiotskim». Ali to je jedini način na koji seljak zna, umije i mora da živi sada, ovdje i tamo jer drugi niti poznaje ali ni ne priznaje. Nije li to rafinirani oblik prokazivanja žrtve.

Ta neistina me prisilila Franji Tudjamnu za života uputim pismo s brojnim faktima, uz ostalo navodim i primjer iz Udbine «prije ću Srbina ubiti nego mu kuću vratiti», kako kaže jedan prognani katolički svećenik iz Bosne upozorivši ga, da ako se ne postavi prema ovome činu i istini  o stradanju naroda «da nema pravo na ispovijed. Nažalost nije mi odgovorio. Pokojni Đuro Kokša, s kojim sam prijateljevao do smrti reče mi više u šali: «Dobra opomena, al’ bez efekta jer crkve i kad ne govore istinu ostaju stoljećima bezgriješne. Sjetite se, prijatelju, križarskih ratova’’, dodaje Livada.

Potresni prizori

Potresen zločinom i blasfemičnom neistinom vrhovnog prelata crkve u Hrvata dr Svetozar Livada je zamolio jednog časnika UNPROFOR-a da mu iz dokumentacije video zapisa izabere neke scene. Dobio je potresne prizore takozvane krucifikacije pribijene žrtve na vlastita vrata, odsječene glave, masakrirano tielo i razorenu nadgradnju iz Medačkog džepa.  ,,Zatim sam kao jedan od 500 koordinatora u povodu Bljeska opisao zločine granatiranja civilne kolone koji je trajao 17 sati nakon potpisanog primirja o predaji. Izjava ministra Šuška u Saboru da je 400 ubijeno, a preko 1.000 ranjenih. Ni danas se ne znaju grobovi ubijenih ni mjesta liječenja ranjenih. Pričalo se po Sisku da su završili u Siemens-Martinovim pećima željezare Sisak. Sve je to bilo u Saboru popraćeno frenetičnim aplauzom. Zaključio sam da su zločini Medačkog džepa i Bljeska bili trenažna generalna proba za zločinački poduhvat Oluja i nedvojbena poruka za Kuharićev «samoizgon». Tu se ogleda da li je Hrvatska «najkatoličkiji» prostor u onom kršćanskom smislu.’’, kaže Livada.

 

Posebnu pažnju istraživanja Svetozara Livade, privlači odnos katoličke crkve u ovoj istorijskoj misiji. On kaže da se ona u laičkoj državi drsko postavlja kao patron. ,,Crkva u Hrvata u ime konkordata utječe na izbor intendanta kazališta, ministra kulture, nastave u školama, obavljajući prisilnu asimilaciju. Određuje ritam rada u trgovinama, miješa se u TV programe i sadržaje medija. «Kultom pagoda» što je narod siromašniji crkva je veća. Gradi antiurbane monstrume proždirući prostor. Iz njihovih dvorišta proviruje domaći fašizam – kvislinzi. Župnici propisuju «štibru» za kršćanske usluge. Kakvo je stanje duha neka posluži citat najizvornijeg analitičara našeg prostora Viktora Ivančića iz njegove knjige Vita activa: «Možeš ti tom svom narodu otvarati oči koliko god hoćeš, nedjeljom slini u crkvi i žvali biskupske ruke, a ostalim danima upravo obožava svoga krivoustog fašistu i njegovu kriminalnu bandu! Neizmjerno ih obožava, razumiješ! Katolička crkva i autoritarna vlast za ovaj su narod savršena koncepcija sreće! Njegov ljigavi mali diktator, ergela ministara i državnih tajnika, sve do jedan razbojnici najvišeg ranga, raskalašeno pedofilsko društvo iz Biskupske konferencije – to su za ovaj narod uzori i ikone kojima je u stanju ljubiti stopala! I nema te opačine koju neće počiniti za njihovu ljubav, pa onda uglavnom to i čine – urlaju i kolju, bljuju slapove mržnje, proganjaju dojučerašnje susjede, trpaju se u uniforme, drkaju na himnu, a nedjeljom kleče i čekaju oprost grijeha od dežurnog pedofila za oltarom!’’, kaže Livada,a pa dodaje:  Što se tiče Srpske pravoslavne crkve ona to čini isto ali na mističniji način propovijedajući Svetosavlje koje to nije nikada bilo niti može biti. Premrežena je misticizmom i raznoraznim sektama. Figurira kao noseći stup države za razaranje društva. U prostorima sukoba napustila je i crkve i vjernike. A, u poraću postaje snažna interesna grupa za povrat imovine zapostavljajući interes i vjernika i naroda. Obje crkve nisu se odredile prema fašizmu ali sav politički autoritet grade preko militantnog antikomunizma – «vukući krepanoga konja». Iz njihovih dvorišta reciklira se rat i skrivaju i zločini i zločinci.Tragično je da to laička država podnosi ali i rijetko posijani, a još rjeđe nikli agnostici, ateisti i razumni ljudi’’, podvlači Livada.

 

Nekažnjeni istorijski zločin

Dakle, Oluja je po svim parametrima nekažnjeni istorijski zločin. Naravno kao deo sveopće državne strategije i temeljnog cilja hrvatske nacionalne revolucije bila je etničko čišćenje. Dovoljno je navest primjere iz gradova u kojima nije bilo rata, a prognano je s brojnim brutalitetima azijatske torture cca 125.000 Srba i oteto 25.000 stambenih objekata, minirano 10.000 objekata, samo u Splitu je deložirano 10.000 građana. Međutim, otac iuris prudensa koji je i danas na sceni primus inter pares jednom prigodom kliče «kad mi pobijedimo, Srba neće biti», a drugom prilikom «ako se i pokoji Srbin vrati zagorčit ćemo mu život» i to je doista učinio stavivši ih u corpus separatum. Ništa nije vrijedilo što su Srbi ove prostore zadužili radom, znojem, krvlju i ljubavlju. Pa Srbi kao autentična etnička grupa nisu registrirani sui generis što je jedinstven primjer u Europi. Odjednom su postali «ekološko», a ne ljudsko i demokratsko pitanje. Ovaj se «velikan» okitio svim intelektualnim indulgencijskim titulama od članstva PEN kluba, počasnog doktorata i ustavokrojitelja. Ne može vladati sobom, a  Vidjeti Feral Tribune, 28. veljače 2005.godine,  htio bi vladati s čovječanstvom i jednim selom «pride». Nema u što nije kad je o Srbima riječ umočen. Prema tome država se ne može konstituirati na nekažnjenom povijesnom zločinu i istovremeno neosuđenom intelektualnom začinjanju, induciranju i provođenju toga zločina.

Dakle, Hrvatsku kao uostalom i Srbiju treba zakonski denacificirati «da se carska ne poriče», jer drugog izlaza nakon tako dugog persistiranja na ustrajavanju zločina nema niti može biti.

Masakriranje Srba

Uostalom i Njemačka se te pošasti zakonima morala osloboditi. Da navedem još nekoliko primjera državnih apsurda prema svojim sugrađanima, nadgradnji, institucijama i kulturi. Dakle, nakon 15 godina nisu do kraja procesuirani već javnom  mnijenju dobro poznati brojni konkretni zločini i zločinci. Brojni konkretni i poznati primjeri razaranja i klasičnog kulturocida, ističe Livada.

Srbi su masaakrirani naq području Hrvatske i u vreme raspada SFRJ. Narje urbani primeri. Nema procesa o sveukupnom progonu i masakriranju Srba u Vukovaru čak u vreme zajedničke države. U Gospiću je samo jedan deo zločina do kraja sankcioniran, ali ima obilje drugih konkretnih slučajeva žrtava i razaranje dela Gospića,  gde su pronađene žrtve «mina iznenađenja», razarenje Jasikovca i nekih ubijenih civila. Split je slučaj poznat po apsurdu brojnih tortura u logoru «Lora» i farsi s oslobođenim evidentnim zločincima. Zadar je čuven po tzv. «kristalnoj noći» i razaranju cca 300 objekata, a nije predmet sudske arbitraže. Osijek je postao interes pravosuđa kad se Branimir Glavaš, pretorijanac HDZ-a odmetnuo. Sisak je slučaj s najbrojnijim monstruoznim zločinima, navodno ubijenih preko 600 civila. U neposrednoj okolini Siska jednoga su seljaka čerečili između dva traktora, a procesa nema, žrtva postoji. Šibenik je na svoj način slučaj. Ali što da se kaže o Zagrebu, metropoli i njenom koncentracionom logoru, «paviljon 22» o kojem je snimljen i film, gdje se računa da je netragom nestalo preko 200 ljudi. Dakle, ni metropola nema osećaja za sudbinu svojih sugrađana ali to je imalo užasavajuću sveopštu poruku kao deo etničkog čišćenja Srba. To je bio dovoljan povod za svakog onog od 18.000 isteranih iz Zagreba da zna što ga čeka.

,,A sada da vam navedem već opće poznate primere u ruralnim zonama. Na Pakračku poljana, za čije zločine javnost zna šefa tzv. «eskadrona smrti», samozvanog «Napoleona» koji se čak bio kandidirao za predsjednika Republike. Kakvo je stanje duha, što se zločina prema Srbima tiče pokazuje činjenica, da se nitko nije zgrozio i uzviknuo «neću za kandidata predsjednika Republike osumnjičenog za zločine u Pakračkoj poljani!» Prema ispovijedi jednog, koji je svojom rukom likvidirao 70 civila, stradalo je više od stotinu ljudi. U gračačkom groblju procjena je da je sahranjeno više od 700 žrtava. U Donjem Lapcu ubijeno je 66 civila. U seoskom naselju Medari Trnava 29, u Mokrom Polju preko 20, Plavno 34, Grubori 30, Golubić 30, Radljevac 12, Gošća 9, Varivode 10, Oton 8, Strmica 8, Vrbnik 9, Kovačić 3, Kiseljak 9, Kuline 14, Uzdolje 8, Ivoševci 14, Cetina 3, Ervenik 4, Polača 6, Rudele 1, Smrdelje 3, Zečevo 2, Riđane 1, Pađene 3, Đevrske 1, Paulin Dvor 19, a seljaci koji su doživjeli Oluju i čuli «prekomjerno granatiranje» kažu da se jeka čula «do neba» i do neke «crne rupe» u svemiru. Dakle svrha je bila užasavajuće zastrašivanje. Na groblju pored Dvora na Uni preko 300. Nitko ne istražuje žrtve avionima masakrirane kolone na pravcu Blatuša, Maja u Baniji. Unesrećene žrtve, civili, djeca. Ženama u rješenjima odbijenih traženja obeštećenja stoji da pripadaju «neprijateljskom taboru» što je apsurd pravnog poimanja kolektivne krivnje’, govori Livada kroz podatke o stradalim Srbima.  On zatim kaže: To su samo opće poznati, a oni nepoznati kao što su grobnice u Štikadskim barama i po šipražju i ševarju koje nitko ne istražuje. Prema podacima proizilazi da je oko 1.800 ljudi ubijeno u postolujnom prostoru. Sveukupni broj nestalih prema istraživanju naznačenom u tabeli iznosi 3.700 lica. A, spisak od 3.500 nestalih Srba, građana Hrvatske s adresama kojeg sam uputio članicama Vijeća Europe nisu ni na jednom hrvatskom spisku nestalih. A, poznato je da je praštanje zločina najveća osveta žrtvi i da neoplakani bez dolične sahrane, bez kenotafa, opasna su prijetnja naročito u doba današnjeg terorizma po onoj i «grobovi naši borit će se s vama». Zbog tih činjenica pričanje i pisanje o Oluji i imajući u vidu njen mit, sve mi se više gadi. Ne samo pričanje o tome, nego život u takvoj sredini gdje istina nije sebi sudac i gdje je pogaženo svako dostojanstvo čovjeka, riječi i govora o stradalim žrtvama. Gdje se više progone prokazivač zločina nego sami zločinci. Gdje se ubijaju, nekažnjeno, zaštićeni svjedoci. Gdje država stoji iza osumnjičenih za zločin pred licem Međunarodnog tribunala. To je bez daljnjeg kompletni moralni poraz s dugoročnim posljedicama.

 

Koristan genocid!

..Kao zaključno da kažem, danas se manje-više sve zna, kako iz novonastalih biografija Tuđmana, njegovih transkripata, sudskih procedura, istraživalačke dokumentacije i brojnih očevidnosti, te preko 500.000 prognanih Srba… Dakle, etničko čišćenje bilo je plansko, strateško pitanje u ostvarenju nacionalne države. Tuđman je to s fratrima planski razradio tzv. Norvalskim programom – lustrirati Srbe, a ne komuniste. U tu svrhu on je zločince inducirao, štitio, promovirao, nagrađivao, itd. Kad su mu predočili jednog ubojicu s nedvojbenim činjenicama rekao je «ostavite ga trebat će nam još». Pa on je u Bespućima… propovijedao da je genocid korisna stvar za popravljanje povijesti. Preko svog «najboljeg ministra» Gojka Šuška oživio je ustaštvo. Franco mu je bio uzor za «miksanje kostiju», izmirenja partizana i ustaša. Slušao sam «izvješća» kako razne organizacije javljaju prema naputku: u našoj organizaciji nema više ni jednog Srbina. Javljali su Komori. Tuđman je zaprijetio viđenim Srbima uoči rata na posebno sazvanom sastanku «da im ne garantira život». Kad ga je Milka Planinc, nekadašnja predsjednica Vlade Jugoslvije, ukorila «što to radiš», brutalno je odvratio «vi ste nas hapsili, a mi ćemo se vas lišiti». Na stotine kombinacija i primjera minucioznih zastrašivanja, tortura, progona, otimanja i ubojstava sprovođeno je etničko čišćenje. To je od svih traženo. Tko nije mrzio bio je omražen, a tko nije progonio bio je stigmatiziran. Htio je po svaku cijenu doseći cifru da «remetilački faktor» bude sveden na tri do četiri odsto i to je javno izjavljivao u brojnim govorima. Imao je dnevne izvještaje koliko je i na koji način Srba prognanao i onda je Olujom kao završnim krešendom to dovršio. Znajući da ih time derasinira, čupa iz korijena, odvaja od nasljeđa nekretnina, da razbija porodice urbanih i ruralnih Srba i za svagda ih kao konačno pitanje destabilizira. To je s pravom predmet Haaškog suda kao optužba za «zločinački pothvat»’’, kaže Livada.

 

Moralni debakl!

Livada na kraju još navodi, želim istaći da me ne zanimaju Srbi kao etnicitet ili nacionalitet iako je o njima riječ. Mogli bi to biti Čečeni, Kurdi, Armenci… Nego me zanimaju kao ljudi, kao građani sa svim vrijednostima i dobrima, kako postadoše žrtva. Naime, što su doživjeli besmislom građanskog rata koji je u pravilu zločin nad zločinom. Pa i nakon toliko bezumlja u ime nacije, vjere i države nitko se ne nađe da zavapi: «Što nam bi!? Što uradismo toliko humicida i kulturocida na vlastitom prostoru? Koja nam je korist i potreba, što smo postigli?» Naprotiv, nakon povijesnog zločina elite vlasti se ne stide, ne kaju, ne traže povijesni izlaz iz zločina, nego svjetovno slave, a crkveno  koncelebriraju. Taj moralni debakl preskupo plaćen golemim žrtvama uzdiže se kao «uzašašće hrvatskog duha» «slavne regionalne sile, nepobjedive armade, brojnije od Džingis-kanove vojske». Ratu se želi podići monumentalni spomenik. Kojeg li apsurda. Dakle, beščašće se mitomanstvom započetog «zločinačkog pothvata» želi pretvoriti u pobjedu unatoč svih evidentnih činjenica poraza. To je takav poraz da međunarodna zajednica arbitrira za vlastiti povijesni nekažnjeni zločin koji nas je biološki pogodio, rekao je Svetozar Livada.