Suicide Blonde

Dok nam se ovih dana Miša Zdravkivić lomata po autobusima da bi došao do Beča i Springsteen-ovog koncerta moram da kažem da se muzički ukusi nas dvojice zaista u dobroj mjeri podudaraju. Osim što obojica volimo npr muziku Azre i Springsteen-a,  na slične načine doživljavamo socijalni i društveni komentar koji su Štuliću i Springsteen-u često osnovni motiv zbog kojih su mnoge njihove pjesme nastale.

Tako danas, htio ne htio, a inspirisan Miroslavovim odlaskom u Beč na koncert, čitajući danačnji  i članak u Blic-u potpredsednice Delte Jelene Krstović, pade mi na pamet pjesma od INXS-a Suicide Blonde.

Mnoge stvari u životu su stvar perspektive, odakle se stvari posmatraju, što je slučaj i sa ovim idejama potpredsednice Delta Holding-a.  Treba reći da sa  korporacijskih  pozicija, kojih Krstovićka zauzima, njeni predlozi su logični i racionalni ali sa pozicija stanja srpske privrede, stanja i imanja prosječnog stanovnika Srbije predlozi gospođe Krstović su pomalo sa elementima potencijalnog  samoubilačkog po privredu zemlje i pomalo kao da su izašli iz viceva o blondinkama.

Međutim moram da ponovim i naglasim, da iz perspektive potpredsednice Delte,  predlozi su logični, validni i racionalni. U čitavoj priči a u cilju zadržavanja objektivne perspektive ne treba zaboraviti da kompanija kojom gospođa Jelena Krstović podpresedava, dakle Delta, je uz javni sektor jedan od najvećih izvora nelikvidnosti u srpskoj privredi sa svojim poslovičnim kašnjenima isplata za usluge, robu i servise koje primi. Također ne treba zaboraviti još bitniju stvar da je Delta jedan od najvećih poslodavaca u Srbiji i da ne plećima Deltinog menadžmenta su sudbine mnogih porodica u Srbija. Sudbina Delte se prema tome daleko više određuje sudbine velikog broja običnih srpkih porodica nego li samog menadžmenta ili vlasnika korporacije, zbog čega je bitno imati sluha i razumjevanja za Deltu i druge velike korporacije.

Što se tiče prijedloga podpredesednice Delte, Jelene Krstović, tačka po tačka, moji komentari su  sledeći:

 

1. Devizni kurs je jedno od ogledala stanja države i njene privrede i nasumična pomjeranje deviznog kursa su

jedan od načina kako ekonomija dolazi u stanje ekvilibrijuma kao i jedan od mehanizama kojim se vrši devaluacija i revaluacija troškova u ekonomiji. Činjenica je da se privreda Srbije daleko od onih funkcionalnih privreda gdje osnovni principi ekonomske teorije se mogu uzeti kao validni u mnogim situacijama,  pa se tako ni ovaj o deviznom kursu kao regulatoru ekvilibrijuma u slučaju Srbije ne može uzeti kao totalni  „apostolski“ postulat ekonomske teorije. Međutim  sama stopa nezaposlenosti, koja je bila visoka i prije globalne recesije,  ukazuje da u srpkoj ekonomiji sve ne funkcioniše kako bi baš trebalo ili moglo,  te da je srpska privreda daleko od svoga prirodnog potencijala i ekvilibrijuma.    Ako privreda zemlje ne stvara dovoljno poslova dovoljno brzo onda se treba zapitati o strukturi troškova i nametima kojim je privreda opterećena kao i drugim potencijalnim razlozima zbog kojih stopa nezaposlenosti ostaje visoka. Nivo stranih investicija neće riješiti sve naše problem i sve dok ne shvatimo ovu prostu činjenicu strukturne problem privrede nećemo riješiti.

 

Ako se već predlaže da se određena “linija” deviznog kursa brani treba da postoji svijest iz kojih razloga i po koju cijenu se ona brani?  Deltini motivi i zalaganje za stabilnost kursa su validni i važni rezlozi koje svakako treba uzeti u obzir, ali Deltini razlozi, u zemlji Srbiji niti su jedini niti bi trebali biti najbitniji a pogrešno je staviti znak jednakosti između interesa Delte, države i interesa populacije Srbije,  i pored nesumnjive velike korelacije  ova tri.  Država svakako mora imati sluha za probleme i realnost  korporacija veličine Delte i težiti da olakša poslovanje ovih korporacija koliko god je to moguće poštujući zakone i interese države, međutim izbjegavajući stavljanja znaka jednakosti. Obzirom da Delta ima mnoštvo stranih partnera uz koje idu devizne obaveze, Delte vjerovatno ima devizno denomirane kredite što znači da svako slabljenje dinara poskupljuje Deltino servisiranje ovih obaveza, te je zbog toga Deltin stav o poterbi zaštite kursa razumljiv i očekivan.  Međutim, fluktuacije kursa su nešto što Deltin menadžment bi trebali i morali uzeti u obzir u svojoj poslovnoj politici.

 

Funkcija kursa dinara ne bi trebalo biti zaštita profita izražena u stranim valutama a ostvarena u Srbiji već primarna funkcija kursa je da oslikava stanje i imanje srpske privrede a svako forsiranje dinara na bilo koju stranu ima svoje gubitnike i dobitnike.  Deltini razlozi za odbranu dinara su po mome mišljenju  u ovom momentu  u suprotnosti sa sveopštijim interesom srpske privrede što svakako ne znači da treba dopustiti potpuni slobodni pad valute ili ne imati sluha za Deltu.

 

1. Banke nisu socijalne ustanove tako da zaista ne vidim način ili razloge zbog kojih bi banke dale dobrovoljan  „grace period“  od dvije godine pravnim i fizičkim licima,  pogotovo uzimajući u obzir trenutni  globalni porast averzije naspram rizika.  I pored toga što bazne stope Centralnih Banaka su historijski niske, “spread” između libora i baznih rati je historijski visok što ukazuje na to da su banke još uvijek u fazi rekapitalizacije, što znači još uvijek nespremne i nevoljne za ubrzavanje dinamike izdavanja kredita klijentima što umanjuje dostupnost  i podiže trošak posuđivanje čak i kreditno zdravim klijentima. U ovakvoj klimi ne postoji logika  ili poslovno opravdanje za banke za dodjelu bilo kakvog “grace period-a”.  Bilo koja vrsta političkog pritiska na banke u smislu prihvatanja ovog dvogodišnjeg „Grace perioda“  je  kontraproduktivna sa potencijalnim dugoročnim troškovima po Srbiju mnogo većim, nego što je potencijalna iznuđenja kratkoročna korist. U istom kontekstu poprilično je nespretna izjava Ivice Dačića o finansijskom sektoru kao najvećem neprijatelju naroda.  Finasijski sektor je ništa više nego dio opšteg privrednog sistema u kojem u našim uslovima politički sistem ima najbitniju ključnu ulogu. A ako imamo sistemskih problema  sa finansijskim ili bilo kojim drugim djelom sistema  – riba smrdi od glave – te sve počinje od problema političkog sistema. Treba li podsjetiti da su Dačić i Dinkić bili važni dijelovi infrastrukture prethodne vlade, te upiranje prsta u finansijski sektor je praktično upiranje prsta na vlastiti minuli rad. Srbiji sada trebaju političari koji će manje upirati prste (kao npr neprekidno upiranje u Miloševića za sve nedaće), manje se baviti populizmom  te se prije svega  prihvatiti odgovornosti za naredni period.  Također naši političari ne bi trebali da imaju iluzije da banke i finansijki sektor također ne mogu pokrenuti svoje poluge uticaja  na političke centre koji su relevantniji nego naši lokalni.  Ugovori sa bankama trebalo bi da su neprikosnoveni, takvi trebaju da ostanu osim ako se ne radi o obostranoj dobroj volji banke i njihovih klijenata ka pragmatičnim rješenjima, ako za njih ima potrebe i poslovne logike. Pravna i fizička lica koja sada imaju problem sa servisiranjem svojih obaveza trebali bi da su svjesna da ako  imaju  ozbiljnijih  probleme sada, u klimi izuzetno relaksirane monetarne politike, da je vjerovatno da će se njihovi problemi još više produbiti kada dođe do globalnog monetarnog stezanja  koje je neminovno. „Grace period“ bi prema tome samo bio odlaganje suočavanja sa vlastitom finansijkom situacijom do vremena kad će suočavanje biti još bolnije,  od čega suštinske koristi nema. Ako korporacije značaja i veličine Delte imaju problema sa finsiranjem vlastitih kreditnih obaveza,  te je ovaj predlog motivisan takvom realnošću,  bolje je da Delta udje u direktni aranžman sa državom  nego da očekuju da država ispolji pritisak na banke da mijenaju poslovnu politiku.

 

1. Krstovićev stav o stimulisanju potrošnje je posmatranje stvari izrazito iz pozicija korisnosti po korporaciju za koju radi,  koje neophodno nema mnogo veze sa srpkom realnošću. Ovdje je sada moguće biti i ciničan jer naprimer jedan moj stari drugar bi rado, sa čitavom porodicom, izrazitije podigao potrošnju da firma čije je vlasnik već preko godinu dana ne čeka da mu Delta isplati značajnu sumu novaca za poslove davno urađene. Ali i bez cinizma, rast potrošnje naravno da je bitan i poželjan ali su sada još bitniji razlozi i generator rasta potrošnje. Srbija je u ovim momentima iscrpila kreditnu ekspanziju i potrošnju javnog sektora kao moguće  izvore rasta potrošnje što znači da bi bilo poželjno da sljedeći  ciklus rasta potrošnje uslijedi  kao rezultat privrednog rasta, rasta produktivnosti kao i  izrazitijeg definisanja srpske privrede kao izvozne. Ovo bi doprinjelo eventualnom rastu potrošnje na poželjan i potreban način. U međuvremenuu štednja je najoptimalniji put kako za državu tako po populaciju Srbije.

 

1. Što se tiše podizanja prosječne plate Srbije obzirom da je Delta jedna od najvećih korporacija u Srbiji, podpredsednica Krstović je u direktnoj poziciji da ovaj prijedlog  praktično ostvari i sprovede. Podizanje plata plata u Delti bi imalo znatniji impakt na podizanje nacionalnog prosjeka plata i generisalo ubrzanju sveukupnog ekonomskog dinamizma. Ako sama Delta nije u poziciji da ovo ostvari onda vjerovatno nisu ni druge korporacije a od javnog sektora ovo ne treba ni očekivati, što znači da je prijedlog u domeni hipotetiškog razmišljana ali suštinsko gubljenje vremena.

 

 

1. Država ne treba da čeka na oporavak privrede da bi eliminisala višak zaposlenih u javnom sektoru već se treba momentalno prihvatiti rekonstrukcije i smanjenja javnog sektora ako za to ima potrebe. Kao upozorenje Srbiji treba da posluži primjer Grčke  čiji problemi su u dobroj meri izazvani decenijskim preduvanim javnim sektorom.