Implikacije Brexit Referenduma

Prošli četvrtak, na dan Brexit referenduma letio sam sa amsterdamskog Schipola za London. Kako to često biva sa zadnjim dnevnim letovima sa low-cost kompanijama, avion Easyjeta je prvo kasnio sat, onda dva da bi na kraju zakašnjene bilo skoro četiri sata. Iz Amsterdama  smo poletili nešto malo iza jednog sata poslije ponoći, da bi u London,  zbog vremenske razlike, sleteli pet ili deset minuta prije vremena poletanja. U “normalnom” danu ovakvo zakašnjenje bi me razjarilo jer je sat dolaska u London komplikovalo put ka kući zbog kašnjenja I neminovnog noćnog režima javnog saobraćaja.  No u noći referendum puna baterija na iphonu i BBC i The Guardian-ovi appovi i mogućnost praćenja referenduma u realnom vremenu su učinili da mi kašnjenje aviona uopšte nije predstavljalo problem.

Četvrtak na petak veče – noć Brexit referenduma je bez ikakve sumnje momenta koji će definisati čitavu jednu eru. Mi koji smo “živjeli “ u danu referendum ćemo moći sve buduće promjene na evropskoj političkoj sceni   objsaniti time da se sjećamo momenta gdje smo bili i šta smo radili kada je rezultat referenduma obznanjen. Generacija našim majki, očeva, baki  djedova su imali ubistvo Kenedija ili sletanje na mjesec kao momente urezane u kolektivno sjećanje generacije.  Brexit je bez ikakve sumnje takav momenat za našu generaciju medjutim sa posljedicama koje imaju daleko veći impakt i sežu daleko dublje u pogledu definisanja naše budućnosti. Možda je manje glamurozan nego događaji iz 1960-tih ali sa potencijalom da napravi veće rezlike na naše budućnosti.

Interesantna su ta jutra nakon velikih događaja. Probudiš se ujutro i jednostavno znaš da nište više nije kao što je bilo, međutim isto tako sve je naizgled isto.  U petak ujutro budim se u savim jednom novom evropskom ekonomsko-političkom režimu međutim dan kakav već jeste zavarava me svojom uobićajenočću i prvobitno kreira impresije da se ništa neobično nije desilo prethodnog dana. Ujutro – doručak i zezancija sa mojim klincom kojeg već dobro hvata pred-tinejdžerski blues i pubertet a te godine imaju mnoge komične elemente. Dan je lijep, sunce sija,  ptice cvrkuću… Za lunch-time imam zakazan susret sa dva dobrih prijatelja u jednom od pubova u londonskom City-ju i naravno znam to će već promijeniti percepciju uobičajenosti toga dana. Jedan prijatelj je globalni stratega u jednoj velikoj investicionoj instituciji dok je drugi “Head of Research” u također jednoj velikoj firmi.

Lunch time i pub kako to već obično biva petkom u Londonu krcat pun, opuštena atmosfera, moja dva drugara i ja konstatujemo da sve to, čitav ambijent pomalo izgledaju kao zadnji dani Rimske imperije, međutim tješimo se da zadnji dani Rimske imperije su i novi početak. Pokušavamo u razgovoru da hipotetički uobličimo šta ovaj početak pretstavlja ali se ubrzo složimo da je previse nepoznanica. Jedan od mojih prijatelja, strateg iz investicionog fonda, Amerikanac je vidno potrešen Brexitom do granica da emotivno preživljava čitavu stvar sa veoma vidljivom komponentom depresija. Drugi prijatelj i ja ga tješimo da svaka destrukcija ujedno predstavlja i kreaciju nečega novoga a da sam po sebi Brexit ne mora čak ni da predstavlja destrukciju.  Prijatelj Amerikanac je neutješan – mogućnost Donald Trump-a kao američkog Predjednika je za njega liberalnog Demokratu i Njujorkera je već odavno anatema na koju će možda morati pristati. Mogućnost Donalda Trump-a kao američkog predsjednika i Borisa Johnson-a kao britanskog Premijera je za za njega već previse – Pedeset nijansi narandžastog  – verzija politički pakao.

Moja pogled na implikacije referendum je da se pojedine konzekvence Brexita uveličavaju do granica nesuvislosti dok neki drugi aspekti koji se meni čine najbitniji se uopšte ne pominju. Iz mog shvatanja situacije, ubjedljivo najbitnija posljedica, naspram koje sve druge su od sekundarne važnosti je da čitava ekonomsko-političko-bezbjedosna arhitektura kreirana u Evropi nakon drugog svjetskog rata je po svemu sudeći sada srušena ali, ako i ne, doživjela je ozbiljan udarac od kojeg će se dugo i teško oporavljati. Vrlo često po srpkim portalima sam nalazio ezoterične komentare po pitanju uloge Velike Britanije u EU. Po shvatanjima ovih komenttaora, Britanska funkcija unutar EU je uloga trojanskog konja američkih interesa sa ciljem da minira i urušava koncept Evropske zajednice.  Ovakvi komentari neminovno u duhu Balkanskog Špijuna naravno u čitavu priču uvlače CIA, MI5, MI6, slobodne zidare,  i raznorazne druge OZNE, BIA-e itd. U svemu ovome oni poprilično budalasto ignorišu očigledno prostu činjenicu, da je EU u istoj mjeri američki koliko je to njemački, francuski ili pan- evropski projekat. EU je bez ikakve sumnje direktna konzekvenca Maršalovog plana a bez Maršalovog plana, američkih novaca i svakako američkog odobrenja EU projekat nikad ne bi mogao “poletjeti” ili uzeti maha. Koliko god EU rezultat vjekovne težnje evropskih naroda za jednom sigurnijom Evropom koju nacionalni interesi neće svakih 50 voditi u krvave ratove vjerovatno je još više rezultat naknadne pameti. Velike sile nakon Drugog svjetskog rata su jednostavno uvidjele da nepravedni mirovni ugovori dizajnirani da kazne ili ponize čitave narode nisu racionalni te da su dugorocno neodrživi. Bez ikakve namjere ublažavanja ulogu i krivicu Njemačke za mnoge tragedije Drugog svjetskog rata, nepravedni uslovi Versajskog ugovora koji su nametnuti Njemačkoj i njemačkom narodu  da ih kazne ‘od sada pa do vječnosti’ su značile i to da skoro jedina moguća opcija za Njemačku  da raskine ovaj ugovor je bio izazivanje Svjetskog rata. Ovu tamnu stranu njemacke istorije, pojavu nacizma, Hitlera, holokaust, dobro znamo, medjutim je politički kontroverzno reći da i sile pobjednice iz Drugom svjetskom ratu doprinjele svemu ovome zbog utjerivanje pretjerane pobjedničke pravde velikoj državi i velikom narodu nakon Prvog Svjetskog rata.

Za razumjevanje našeg današnji momenta nema potrebe sezati ovoliko duboko u istoriji  međutim ipak je donekle spoznati istorijski kontekst I razumjeti da koliko god EU bila franko-njemački, Evropska Unija je u istoj mjeri i američki projekat. Ako je već bila jedan nevoljan i skeptičan partner u projektu EU Britanija je to bila isključivo iz vlastitih razloga, zbog vlastite istorije, tradicije, kulture… Veoma je moguće da Britaniju u EU su daleko više željeli drugi (Nijemci, Francuzi i Amerikanci u prvom redu) nego što je ona sama to htjela.

Što se tiče samog rezultata Brexita iako se on prestavlja kao šok meni lično a i mnogima drugima koji žive i rade u Britaniji on to nije bio. Moja personalna pozicija je bila da sam bio izraziti pobornik opciej ostanka u EU međutim ovaj moj stav nije bio bez velike komponente dualnosti a koju je po svemu sudeći imala većina populacije Velike Britanije. Naime, iako sam bio izrazito sa ostanak Britanije u EU, također sam se izrazito slagao gotovo sa svim poentama i kritikama koje su pobornici Brexita upućivali na adresu EU. Tokom zadnje recesije EU je imala jedinstvenu i monumentalnu šansu da se transformiše  u super-državu, iskonsku globalnu silu u pravom smislu te riječi.  Međutim kao što je to uvijek bivalo u evropskoj istoriji lokani nacinalni interesi su izdominirali i u nepovrat upropastili šansu. Grčka je u kontinuitetu vec 6-7 godina maltretirana a spašavanje solventnosti Grčke države je zamaskiralo suštinu da je spašavanje Grčke u stvari bilo motivisano spašavanjem Francuskih i Njemačkih banaka tj u širem kontekstu spašavanje globalnog finansijskog sistema. Nakon Grčke desile su se mnoge druge instance gdje je uski nacionalni interes izdominirao opšti Evropski iinteres. Ovdje opet ne želim da se vraćam temama koje su na ovim stranicama iscrpno diskutovane, međutim meni lično je samom zadnjih godina je bilo sve teže naći razloge za postojanje ili funkcionisanje EU-a  kao jedinstvenog državnog sklopa. U čitavoj situaciji najbizarnije je  bilo što je EU politička elita bila sve glasnija u svojoj namjeri radikalnije integracije Evropskih zemalja ali po principu “od vrha ka dnu” dok na u praksi i od ‘dna ka vrhu’ koncept EU se sve više raspadao i izgledao kao raštimovan orkestar.

 

No uprkos sve vlastite skeptičnosti po pitanju funkcionalnosti EU postajao sam sve veci pobornik koncepta evropske zajedničke državne zajednice. Mogućnost razjedinjene Evrope koja bi vrlo lako mogla otkliziti ka situaciji sličnoj u kojoj je Evropa bila u vremenima Berlinskog kongresa mi se činila još manje atraktivna ikoja ničega dobrog nikome u Evropi ne može donijeti. Dakle moj odabir podrške konceptu zajedništve je princip biranja manjeg zla od svih ponuđenih mogućnosti jer uprkos svih mana alternative konceptu EU su veoma rizične.

Razloga zbog čega nisam šokiran rezultatom referenduma ima dosta od koje ću navesti samo par stvari koje sam posmatrao ili primjetio. Iako je inicijalno Brexit bila kampanja asocirana sa političkom desnicom, kampanja za ostanak je bila katastrofalno loše vođena sa mnoštvo počinjenih taktičkih grešaka. U suštini ona je bila orekstrirana i svela se na zastrašivanje populacije katastrofalnim posljedicama izlaska iz EU od strane političke, ekonomske, akademske i druge elite Velike Britanije. Kakve god bile percepcije o Englezima u smislu nacionalnih stereotipa, moje iskustvo iz mojeg dugogodičnjeg suživota sa Britancima je da primarne nacionalne karakteristike Engleza su odmjerenost, racionalnost i veoma izražen i istančan osjećaj za fair-play. U jednom momentu elem britanci su sve više primjećivali da kampanja za opstanak je neproporcionalna, da informacije koje im establishment nudi kao razloge opstanka nizu bazirane na racionalnoj i objektivnoj informaciji već da se radi o pokušaju zastrašivanja što je izazvalo otpor.

Opet iz mog dugogodišnjeg suživota sa Englezima moj lični stav o karakteru Engleza je da su izrazito korektni, strpljivi,fer i pošteni ljudi sa izrazito visokim stepenom tolerancije, međutim kad stvari pređu njihov prag tolerancije i određene granice vrlo su hrabri da jasno, glasno i otvoreno pokažu srednji prst. Kampanja je vođena za opstanak u EU je bila upravo takva da je do ovoga dovela. Ono što je ispočetka izgledalo kao agenda desnice je postala i agenda širokog spektra kako ljevice tako i liberalne opcije.

Mnogi ljudi koje daleko vise možemo asocirati sa stavovima Noama Čomskog nego sa stavovima UKIP-a su podršku Brexitu doživjeli kao podrčku daleko širem kontekstu nego li je sam Brexit, podršku liberalizmu i demokratiji. Trend da ovakav sloj populacije daje podršku Brexitu je totalno bio neočekivan a širio se kao šumski požar. U kontekstu ovog trenda gledajući britanski tv program sam primjetio dvije situacije gdje mi je izgledalo da se baš ovakvi procesi odvijaju.

U BBC proj Question Time emisiji između ostalih gostiju kao polarne suprotnosti po pitanju Brexit-a su bili Nigel Farage iz UKIP-a i poznati britanski komičar Eddie Izzard. Za neupućene Eddie Izzard je izuzetno britanski stand-up komičar izuzetno popularan, pametan  lik sa fantastičnim smislom za humor. Kao ličnost dosta je poštovan je u Britaniji kako zbog svog britkog i inteligentnog humora tako i zbog humanitarnog rada. Uglavnom radi se o javnoj ličnosti koja je poprilično omiljena i koju javnost ne doživljava kao iritanta. S druge strane Nigel Farage je ličnost koji iritira veliki broj Britanaca i kojima je Farage-ov oblik političkog populizma skoro pa degutantan mada je sasvim jasno da Farge ima svoje političke pristalice. U ovoj emisiji Eddie Izzard je bio previše ironičan i prečesto upadao u riječ Frarage-u što je konačno dojadilo nekome od publike u auditorijumu koji nije više mogao izdržati da ne odreaguje i koji se dosta grubo obratio Izzard-u riječima “Could you please just shut up and let man speak” (Možeš li da umukneš i da dopustiš čovjeku da govori). Način i ton komunikacije je bio veoma oštar, direktan i netipičan engleskom karakteru ali također po akcentu i tonu je očito bilo da je došlo od nekoga ko je obrazovan i kome i samom ovaj ton obraćanja je bio neuobičajen ali koji upadice Izzarda doživjeo kao opstrukcije koje ne doprinose boljoj informiranosti o Brexitu.

Drugi momenat se desio kada je Bob Geldof na Temzi direktnim aktivizmom u čamcima sa ekipom skupljenom ’sa koca i konopca’ presreo flotilu britanskih ribara koji su bili predvođeni opet sa Nigelom Farage-om u pohodu ka britanskom parlamentu. Bob Geldof je sa svojom  kamarilom prvo presreo a onda verbalno i vizuelno izvređao Nigela Farage-a i ribare a sve u prisustvu televizijskih kamera. Koliko god Eddie Izzard zaista imao popriličan kredibilitet kod Britanaca toliko ga Bob Geldof nema i jedan je iritanata koji nervira popriličan broj Britanaca. Uz sve osjećaje zahvalnosti za Live Aid dosta raširena percepcije u Britaniji je da je Bob Geldof čitav projekat Live Aid-a  ’izmuzao’ i na jedan način zloupotrijebio za samopromociju te da je na leđima Band Aid-a postao višestruki multimilioner i dio Kensington and Chelsea jet set-a. Britanci su čitavu stvar doživjeli kao događaj gdje je jedan milioner i dio establišmenta htio da  izvrijeđa i diskredituje jednog drugog milionera (N Farag-a) ali umjesto Farage-a je izvrijeđao običnog britanskog radnika – ribara koji je pokušao da ukaže na egzistencijalne probleme koje čitav sektor trpi zbog članstva Britanije u EU. Običan britanski čovjek je doživjeo ovo kao da jedan dokoni milioner vrijeđa i napada sasvim običnog britanskog radnika a gdje činjenica da je protest bio organizovan od strane Farage-a je bio od sekundarene važnosti jer se radilo o stvarnom i konkretnom problemu.

Što se tiče implikacija po Britaniju najveći rizik po Britaniji nije samo istupanje iz EU  – britanska ekonomija je dovoljno velika, snažna, sofisticirana i dinamična da može da funkcioniše izvan EU okvira, već su unutrašnje britanske podjele koje su sasvim otvoreno isplivale na površinu. Iako se u ovom kontekstu najčešće pominje mogući raspad Velike Britanije (npr otcjepljenje Škotske) ja ovo ne vidim kao stvarni i racionalni rizik. Za Škotsku je ubjedljivo najracionalnije da bez obzira kakva bila sudbina Velike Britanije u EU ili izvan ostane u Britanskoj Uniji za koju je vežu istorijske, ekonomske i kulturne veze nego da ide kroz neizvjestan proces pridruživanja EU koji niti je izvjestan niti neophodno brz. U slučaju definitivnog izlaska iz EU za malu Škotsku je daleko bolje da bude dio ekonomskog sistema koji će biti mnogo fleksibilniji nego li ekonomski sistem EU-a. Zemlje kao Španija definitivno neće blagonaklono gledati na evropske seperatističke tendencije, a osim toga Španija je zainteresirana za zajednički suverenitet nad Girbraltarom zajedno sa Britanijom. Dakle, vrlo je moguće da će u interesu Španije biti da oteža škotskoj što može više.

Najrizičnija podjela koja je isplivala na površinu je polarizacija britanskog društva. Veliki segment ljudi koji je tradicionalno podržavao laburističku stranku a čiji tradicionalni poslovi zbog globalizacije su premješteni negdje drugdje, uglavnom u Kinu i zemlje Dalekog istoka je već godinama bio izvan mnogih društveno-političkih tokova sve do referenduma kada se ovaj segment stanovništva probudi i čiji je glas presudio sudbinu referenduma. Njihov glas je pobuna protiv establišmenta vjerovatno mnogo manje protiv EU establišmenta koliko je glas protiv domaćeg britanskog establišmenta. Ubjeđen sam da za veliki dio ovog stanovništva je od sekundarne važnosti bilo to da li će Britanija ostati ili izaći iz EU koliko su bili motivisani da glasaju kontra opciije koju joj establišment sasvim otvoreno i direktno nameće.

Ovaj sloj stanovništva već godinama sluša o uspješnosti Britanske ekonomije, pozicionairanju Londona kao globalnog finasijskog centra neprikosnovenog u Evropi, svakodnevno posmatra rezultate ovog bogatstva ali koje totalno prolazi mimo njega i od čega on nikakve koristi nema.   Isplivavanje ovog segmenta je sasvim jasno ukazala na politički vakum koji postoji u odnosu na ovaj segment stanovništva. Ovaj segment stanovništva je bio jedan od tradicionalnih uporišta laburističke stranke međutim zadnji izbori su sasvim jasno pokazali da je laburistička stranka izgubila ovo uporište. Referendum je pokazao da ovaj dio stanovništva je očiti plijen za političke stranke sa radikalnijim lijevo ili desno orjentisanim programima.

Ekonomske konzekvence Brexita  po ekonomiju Britanije u kratkom i srednjem roku su daleko od trivijalnih ali britanski ekonomski sistem je dovoljno velik i sofisticiran da se može izboriti sa njima. Za očekivati je da će u nerednom periodu funta biti nestabilna sa tendencijom daljneg pada medjutim britanski ekonomki sitem je dovoljno kapitalizovan da ublaži šokove. U ovoj situaciji je za očekivati da će očiti benefaktor biti britanski izvoznici ali je također veoma vjerovatno da će njihove profitne margine biti stješnjenje zbog relativnog rasta cijena sirovina. Također je vjerovatno da će Bank of England smanjiti kamatne stope na 0.25% ili možda čak na nula u kombinaciji sa dostanim rundama kvantnog easening-a uprkos tome što se sada očekuje porast stope inflacije zbog očekivanog rasta cijena sirovina.  Očekujem da će London izgubiti dio finansijskih servisa koje bi mogla preseliti ka Frankfurtu, Amsterdamu i Parizu kao i to da će evropska sjedišta pojedinih globalnih kompanija biti relocirana u EU. Medjutim također vjerujem da konačna materijalizovana količina ovih preseljena će biti daleko manja od najavljenih cifara kojim se trenutno špekuliše. Koliko god ovi gradovi bili sofisticirani u određenim segmentima oni ipak  nemaju ’to know how’ ekspertizu koju London ima a dok je dosegnu dodatna fleksibilnost UK ekonomije u slučaju izlaska iz EU će već postati bitna komparativna prednost.

Što se tiče tržišta dionica nestabilnost tržišta je nastupila bukvalno momentalno nakon proglašenja referenduma. Iako možda na prvi mah možda izgleda kao suprotnost intuiciji, smatram da je britansko tržište dionica u boljoj poziciji nego evropska tržišta na što je uostalom ukazao post-brexit veći pad francuskog CAC indexa i njemačkog DAX indexa nego li britanskog FTSE indexa. Bitna poenta koju ovdje treba primjetiti je da uprkos svih neizvjesnosti koje čekaju britansku ekonomije sama priroda ove neizvjesnosti je poznata te ju je na jedan način moguće sasvim konkretno kvantifikovati.  S druge strane izlazak Britanije iz EU postavlja veliki znak upitnika na dugoročnu mogućnost opstanka koncepta EU. U slučaju da Britanija izađe iz EU potencijalni budući referendumi i izlasci iz EU daleko više afektiraju Njemacku i Francusku nego što bi Britaniju. Kretanja cijene finasijskih tržišta proteklih nekoliko dana sugestiraju da su finansijski marketi bili jako brzi da faktorizuju ovaj rizik u cijenu finansijskih instrumenata. Ispostavlja se da francuski i njemački indeksi,   CAC i DAX respektivno su već u potpunosti počeli  reflektuju ove rizike te su zbogh toga više pretrpjeli nego britanski FTSE Index.

Ovoga rizika su svjesni i u EU što je dovelo do prvobitne reakcije i komentara Jean Clauda Juncker-a na rezultat britanskog referenduma.  Juncker je vrlo brzo nakon referenduma izjavio da će Britanija biti što hitnije isključena iz EU i da Britanija MORA što hitnije aktivirati Poglavlje 50 iz Lisabonskog sporazuma.  Problem sa ovom izjavom je što je ona sasvim izvan Junckerovog mandata pogotovo time što aktiviranje poglavlja 50 je isključivo stvar zemlje koja želi da istupi iz EU. Međutim imam razumijevanje za činjenicu da britanski referendum šteti i nebritancima i iz ovih pozicija odlaganje aktiviranja poglavlja 50 je kontraproduktivno i ne koristi niti Britancima niti zemljama EU. No, također je činjenica i to da je britanski parlamentarni sistem jednostavno takav da zbog predirektne asocijacije sa kampanjom ostanka u EU sadašnji britanski Premijer nema politički autoritet ili mandat za bilo kakve odluke vezane za EU ili Brexit. Čak je upitno da li njegova ostavka  i dolazak novog lidera iz redova konzervativaca koji su podržali Brexit rješavaju ovaj problem i daju  dovoljan kredibilitet za aktiviranje Poglavlja 50 . Ne isključujem mogućnost da će Britanija vrlo brzo raspisati nove parlamentarne izbore  i da će aktiviranje Poglavlja 50 biti odložena da sa njom diluje Premijer izabran da parlamentarnim izborima. U svakom slučaju očekujem da će trenutni status quo i britansko odustvo bilo kakvog pozicioniranja u odnosu na Poglavlje 50 potrajati barem dok rezultati USA izbora ne budu poznati.

Ostatak Junckerove izjave povodom Brexita je u najmanju ruku šokantan i daje direktnu verifikaciju svim primjedbama o elitizmu i nedemokratičnosti Evropske Komisije. Naime u ostatku izjave Junker je svoj bijes zbog Brexita formulisao riječima da u budućnosti bilo koja kojoj na pamet padne istupanje iz EU mora biti surovo kažnjena. Angela Merkel je vrlo brzo odreagovala i de facto ublažila Juncker-ovu izjavu ali sumnjam da je ona prošla neprimjećena i da sumnjam konzekvenci nastaviti svoj mandat u Evropskoj Komisiji bez ozbiljnih političkih konzekvenci.

U svakom slučaju Brexit je neizvjesnost kako po Britaniju tako po ostatak EU a samim tim i rizik. Rizik kako znamo ima svoju cijenu čiju manifestaciju upravo možemo posmatrati na globalnim tržištima. Mislim da Brexit još uvijek nije konačna stvar i da još uvijek postoje šanse da Britanija ostane u EU, međutim ovo zahtjeva suštinsku reformu EU-a. Moje mišljenje je da bez participacije Britanije EU je neodrživ koncept. Ako se Brexit materijalizuje i Britanija de facto istupi iz EU rok upotrebe za EU je također došao svome kraju i samo je pitanje vremena kad ce se EU raspasti.

Brexit ne bi trebao da ima prevelik buduću političku perspektivu Srbije jer problemi Srbije su usko vezani  ka postizanju evropskih standarda kojim Srbija treba težiti. Nakon Brexita od srpske političke elite bi bilo daleko racionalnije da redefiniše svoje programe u kontekstu da je dugoročni cilj dostizanje evropskih standarda daleko više nego li samo članstvo u EU. Evo je daleko racionalniji program sa kojim se i većina stanovništva daleko lakše može asocirati nego li samo članstvo u uniji. Samo pristupanje EU i članstvo u uniji samo po sebi donosi sve manje benefite a Junckerov-a neumjesni komentar sasvim jasno oslikava budući tretman manje moćnih EU članica. Činjenica da je Merkelova reagovala i ućutala Juncker-a ne znači da on nije realistično zacrtao buduću skicu članstva u EU.