Nije problem veliki broj zaposlenih u državnoj upravi, zdravstvu i obrazovanju, već mali broj u prerađivačkoj industriji

 

Priložena tabela sadrži puno metodoloških ograničenja: podaci za Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Srbiju odnose se na zaposlene u pravnim licima, za Makedoniju, a pretpostavljam i za Crnu Goru odnose se na anketnu zaposlenost.

Dodatan problem predstavlja različit nivo detaljnosti sektorske klasifikacije.

Uprkos ovim, i drugim, problemima poenta mi je na požutelim podacima o broju zaposlenih na 1.000 stanovnika u Sloveniji u prerađivačkoj industriji, zdravstvu i obrazovanju.

Kada sam sredinom osamdesetih godina prošlog veka, kao srednjoškolac, „zaronio“ u statističke godišnjake Jugoslavije broj zdravstvenih radnika (i bolesničkih postelja) i zaposlenih u obrazovanju predstavljali su indikatore razvijenosti republika i opština. Od Slovenije ka KiM i Makedoniji smanjivao se ovaj indikator. Mislim da je to i danas slučaj u međunarodnim poređenjima.

Međutim, pri ogromnom rastu javnih dugova od kraja 2008. godine postalo je moderno u razvijenim zemljama, kao i zemljama Istočne Evrope, kao način da se dugoročno poboljša javna potrošnja, da se osim penzionih reformi (usled glavnog debalansa između starenja populacije i malog fertiliteta) osnovne uštede realizuju kroz smanjenje javne administracije i smanjenje broja zaposlenih u zdravstvu i obrazovanju.

I ja sam na ovom stanovištu ukoliko ukupan broj stanovnika opada, a još brže opada broj dece u školskom uzrastu, da nije logično da raste broj zaposlenih u javnoj upravi, zdravstvu i obrazovanju.

Isto tako, analizama akcentiram da je najveći problem brzo opadanje broja zaposlenih u prerađivačkoj industriji. Poređenje je majka saznanja pa sam izvršio ovo tabelarno upoređivanje bivših BJR.

Slovenija je jedina zemlja koja u prerađivačkoj industriji ima više zaposlenih nego zbirno u državnoj upravi, zdravstvu i obrazovanju među BJR. Ima i Makedonija, ali to je posledica anketnih podataka o zaposlenosti a ne u pravnim licima.

S obzirom na to da je od 2000. godine Srbija prepolovila broj zaposlenih u prerađivačkoj industriji, to znači da je imala isti broj zaposlenih na 1.000 stanovnika kao Slovenija danas. Ali i da će trebati više od 10 godina da se vrati na ovaj odnos, pošto je uvek lakše kretati se naniže.

Ali to ukazuje i gde se nalazi osnovni problem i gde je rešenje za postojeću neodrživu situaciju nesrazmere u zaposlenosti u javnom i privatnom sektoru: povećati broj zaposlenih u prerađivačkoj industriji kako bi se većim poreskim prihodima lakše finansirao javni sektor.

Broj zaposlenih u javnoj upravi ne sadrži zaposlene u vojsci i policiji.

Broju zaposlenih od 70.422 lica u javnoj upravi, na osnovu saopštenja za septembar 2010. godine RZS-a, dodao sam 88.830 lica iz predloga zakona o budžetu za 2011. godinu (199. do za srpske uslove impresivnih 587 strana), kako bih došao do uporedivih podataka sa drugim BJR.

I ovi podaci ukazuju da na 1.000 stanovnika Srbija nema preterano veliku zaposlenost u javnoj upravi. Partokratija unutar nje svakako predstavlja problem.

Da zaključim: u narednom periodu treba oštro kontrolisati rast javnih izdataka za penzije, zdravstvo, obrazovanje i javnu upravu, postepeno smanjujući broj zaposlenih, ali svu energiju javne uprave fokusirati na stvaranje ambijenta u kome bi se brzo povećavao broj zaposlenih u privatnom sektoru, prevashodno u prerađivačkoj industriji.