Broj žrtava u Jasenovcu

Без намере да лицитирам бројем жртава концентрационог логора Јасеновац, највећег пакла створеног на планети Земљи, а са довољним стрпљењем да истражим хиљаде, десетине и стотине хиљада непописаних жртава, прилажем први извештај Земаљске комисије за утврђивање злочина окупатора, по коме је у Јасеновцу (без Старе Градишке, Јадовна, Јастребарског, Тења, Ђакова, Славонског Брода, Савске цесте, Максимира…) убијено преко милион људи, 1,4 до 1,5 милиона. Након овог „свежег“ извештаја уследио је документ „Злочини у логору Јасеновац“ из 1946, где је процењено да је ликвидирано између 500 и 600 хиљада логораша.

Како је време ишло тако је и број жртава смањиван, чиме је учињена велика неправда жртвама овог логора, а хрватска бестидност се опет уздигла све до „четничке агресије“ када су заправо агресију извршили Хрвати над званичном војском сопствене земље.

У истраживању непописаних жртава Јасеновца дошао сам до следећих масовних жртава које нису садржане у званичном списку 83 хиљаде закланих и умрлих:

Јевреји рођени ван Југославије;

Усташе и четници као особе које нису пописиване;

Срби код којих је попис побијених веома удаљен од стварног броја (свака друге жртва у БиХ није пописана, према мојим личним испитивањима пријатеља и познаника);

Хрвати, комунисти и симпатизери – ваљда их је било срамота што су изабрали погрешну страну?

Ово је списак 22 жртве, највећим делом Хрвата, од којих сам у званичном списку на порталу Спомен подручја Јасеновац нашао само пар уписаних имена, а читајући записнике са испитивања преживелих Хрвата. У односу на ова имена мали је број споменутих а која се налазе на списку жртава што значи да постоји огромна „рупа“ само код Хрвата, у броју жртава.

Пошто су ликвидације над Србима вршене масовно, па је било мало времена за садистичка иживљавања, над Хрватима су мучења била монструознија, попут сече тестиса и коришћења женског полног органа за гашење цигара.

Али, пошто више од 50% Хрвата нема ништа против Томпсона ујединитеља који слави Максове месаре, све ове хрватске антиусташке жртве су за заборав.

Premužić Stjepan (A.Miletić tom 3, str. 282, obaveštenje da je umro 11.3.1942

Brkljačić Jelka (AM 3 tom, 455)

Lojen Marija (AM 3 tom, 455)

Bosner Darinka (AM 3 tom 455)

Vučenik Milica (AM 3 tom 455)

Banušić Tonka (AM 3tom 455)

Gržeta Mica (AM 3tom 455)

Mihić Ljerka (AM 3 tom 456)

Mihić Ljerka muž (AM 3 tom 456)

Mihić Ljerka beba (AM 3 tom 456)

Pavelić Hana (AM 3 tom 457)

Šegvić Zlata (AM 3 tom 457)

Steiner Ružica  (AM 3 tom 457)

Tukerić Ljubica  (AM 3 tom 457)

Komlinović Marina (AM 3 tom 457)

Bakarić Sofija  (AM 3 tom 457)

Tomšić Valent (AM 3tom oko 490) – odsečeni testisi pa umro

Šulekić Ivan

Lončarević Marica – cigarete u polni organ

Gregorić Zvonko (AM 3tom str499)

Nemet ustaša 13.4.1944 obesio ga Majstorović (AM 3 tom, str 502-3)

Volner Ivo, harmonikaš (AM 3 tom, str 502-3)

 

 

 

 

ZAPISNIK OD 18. MAJA 1945. SAČINJEN OD STRANE ZEMALJSKE KOMISIJE HRVATSKE ZA UTVRĐIVANJE ZLOČINA OKUPATORA I NJIHOVIH POMAGAČA NA OSNOVU NALAZA ANKETNE KOMISIJE O STANJU KONCENTRACIONOG LOGORA JASENOVAC I IZJAVA

ČETVORICE BIVŠIH LOGORAŠA JULIJA BINGA, JOVANA ŽIVKOVIČA, MIHAJLA MARI ČA I

MILANA DUZENLIĆA  od 18. maja 1945. koji je sastavila anketna komisija, izaslana za ispitivanje posijednih ustaških zločina.

 

Izvod:

 

Komisiji se prijavljuju slijedeći svjedoci, koji bivaju odmah i saslušani:

 

1. Bing Julijo, 39. god. star, zanimanjem trgovački pomoćnik, oženjen, Židov, rodom iz Virovitice, boravkom iz Zagreba, iskazuje opomenut slijedeće:

 

16. 9. 1941. kada su bili u jeku ustaška divljanja i progoni protiv Židova .i pravoslavaca i ja sam bio uhapšen i prepraćen u jasenovački logor. Najprije sam bio smješten u zloglasni logor II. u kojemu su se ispočetka vršila masovna ubijanja. Najaktivniji ubojica bio je Ljubo Miloš.

 

Pripominjem, da su u ovome logoru godine 1941. bili zatočenici odvojeni po vjeri i narodnosti, dok su kasnije bili pomiješani.

 

Godine 1942. Do 13. 10. bio sam premješten u Gradišku. I ovdje su se vršila masovna ubijanja,

ali još uvijek ne tako očito i otvoreno, nego zakrinkano. Tako na primjer vidio sam, da su veće grupe rekonvalescenata od pjegavca, a bilo je među njima i takovih, koji su po malo počinjali i raditi, slagali

u kamione, pokrivali ih gunjevima i mlatili po njima maljevima, dok je prestao svaki znak života, a tada bi ih odvozili.

 

Koncem septembra 1942. prebačen sam u ekonomiju u Staru Gradišku. Vidio sam na svoje oči da

je Majstorović-Filipović ubio dva Zidova. U to doba vršila su se mnogo ubojstva na pustari kod Orahovice pod izlikom pokušaja bjegstva. Znam jedan slučaj kada je pobijeno 42 Židova i 17 pravoslavaca. Ističem, da je u to doba bilo mnoštvo samoubojstava, a i sami stražari su ubijali ljude

kao muhe pod izlikom da su pokušali bijeg i nije im se nikad ništa događalo. Obično bi se kao represalija za ovakve tobožnje pokušaje bjegstva pobilo oko 25 ljudi. Dok sam radio u ekonomiji ustavši rano, video sam da je oko 500 žena odvedeno u pravcu Jablanca odakle se ni jedna nije vratila, niti smo ikad što o njima čuli.

 

Vidio sam na svoje oči kako su jednom prilikom u Staroj Gradiški grobari tovarili u kamione lješeve djece. Pričalo se, da je oko 500 djece neki zastupnik, kojemu imena ne znam, potrovao ciklonom.

 

Također se sjećam, da se jednom prilikom čula iz ženskog odjela vika i zapomaganje

žena i vapaji za vodom. Pričalo se, da im ustaše nisu dali 5 dana vode, tada da su im dali preseljeni krompirov gulaš, uskrativši im opet vodu.

 

U ožujku 1943. prebačen sam u Gređane, jedno odjeljenje logora u Jasenovcu. Tamo sam ostao do jula iste god. Vidio sam, da su tu zaklali jedno bolesno dijete, koje je bilo određeno za transport u Njemačku.

 

Od jula iste godine premješten sam u logor broj III. u Jasenovcu. Ovdje je sada prestalo ubijanje noževima i maljevima, već su se ubojstva vršila na t. z. „graniku“, gdje bi između 8 do 9 sati u večer žrtve udarali komadom željeza po glavi i onako omamljene ili mrtve pobacali u Savu, a kako je jedan drug vidio i pričao mi, ustaše bi ranom zorom ispirali krv sa granika i oko njega. U tom periodu danomice bi u trajanju od 14 dana bilo pobijeno po 50 ljudi, a onda nakon izvjesne pauze nastavilo bi se opet to

ubijanje.

 

Najaktivniji su u tome poslu bili nadporučnik Dinko Šakić i bojnik Pićili Dominik (u civilu inžinjer), a isticali su se također i Marko MihaIjević. emigrant star oko 35 godina, Ivan Frković vodnik, Ante Zrinjušić i drugi, kojih ne poznam imena.1

 

U Gradinu smo išli po šljunak u jednoj brodici, u njoj su ustaše običavali mučiti i saslušavati Židove, a činili bi to obično tako, da bi ih gnjurali u hladnu vodu i nagonili ih, da piju benzin i naftu; nakon toga

su onako mokri i po hladnom vremenu gonjeni na rad. Svi ustaše iz pratnje jednako su svirepo postupali za zatočenicima, a najgore su zvjeri bili pripadnici brzog sklopa pod komandom Josipa Mataje zvanim „Aždaja“ ustaškog satnika.

 

Godine 1944, bio sam prepraćen u lančaru kao pomoćni bravar i vanjski radnik, pa sam imao zgode da vidim i ustanovim, da su velike grupe zatočenika dolazile vlakovima. Po noći bi ih istovarivali i odvodili

u Gradinu na likvidaciju, a njihove stvari i uprtnjaće ostajale bi na kolosjeku.

 

U novembru godine 1944. ponovo su započeli sa masovnim likvidacijama. Radi velikog vodostaja ubijali bi ih na graniku jer ih nisu mogli prevoziti preko Save u Gradinu. Sve do velikog petka bio je relativni

mir. U to vrijeme bilo je u logoru svega 4.000 do 4.500. zatočenika, ali još su pridolazile razne veće ili manje grupe.

 

U godini 1945. do velikog petka također su vršena dnevno klanja, ali ne u tolikom opsegu ikao u 1944. godini.

 

Na veliki petak 30 ožujka o. g., bilo je bombardovanje logora, te je očito ito dalo povoda upravi logora za konačnu likvidaciju svih zatočenika. Djelovalo je na tu odluku dakako i sve veće približavanje Jugoslovenske Armije logoru. Počele su se odvoditi sve veće grupe u Gradinu gdje se danomice dizao plamen i dim.

 

Također su počeli iskapati lješine odnosno kosti i u bačvama ih tamo prenositi i spaljivati kako bi uništili tragove. Tko god je bio prevežen u Gradinu, nije se više vraćao taiko, da je bilo očito, da se ide za konačnom likvidacijom.

 

21. aprila 1945. ispraznili su našu nastambu i nas 1.400. zatočenika premjestili u novu. Toga dana poslije podne prepraćeno je u Ušticu 60 radnika, a zamjenik zapovjednika Rade Soldo uzeo je inž. Salamona, 60 pari lanaca, čekič i nakovanj i poslao to po kovaču Aniću Josipu, koji je kao i Salamon bio zatočenik.

 

Seleći u novu nastambu između 7 i 8 sati na večer istog dana vidili smo, kako prevode u Gradinu oko 950 žena odnosno sve ženske zatočenice, koje su se tada nalazile u logoru. Većinom su te žene bile katolikinje, te su idući u koloni pjevale, makar je svima bilo jasno da ih vode u smrt.

 

Isto veće vratio se kovač Anić i rekao nam, da su za onih 60 radnika u Uštici iskopali veliku jamu. Tih 60 radnika nije se vratilo.

 

U noći od 21. na 22. aprila o. g. obukli su se ustaše u civilna odela i zapalili naše stare barake. Videći sva ova klanja i pripreme, bilo nam je jasno, da mi iz naše barake dolazimo na red, a naročito nas je uvjerila u to činjenica što je isto veče zastavnik Lisac odveo sve grupnike i pisare, te smo odlučili, da se po što po to pokušamo probiti makar i golim rukama.

 

22./4. oko 10 sati grupa od 500 do 600 ljudi, u kojoj sam i ja bio, izvršila je napad na stražu, otela jedan mitraljez, te bacajući opeke probila se kroz paklenu vatru kroz vrata. Na tom bijegu izginulo je sve osim 80 do 100 ljudi. Sto je bilo s ostalima,  a koji su bili u našoj nastambi, a nisu s nama bježali, ja ne znam.

 

Za vrijeme moga zatočeništva nisu nas odvajali ni po nacionalnoj ni po političkoj pripadnosti. To, je bio slučaj samo onda, kada bi u logor trebala doći kakova komisija, kao što je bio slučaj dolaska komisije Međunarodnog Crvenog Krsta iz Ženeve.

 

Kada je došla ta komisija, nama su zabranili, da ona šta s njom govorimo, a tada su nas označili sa trakama prema nacionalnoj pripadnosti. Napominjem da su komunisti bili označeni posebnom trakom bez obzira na nacionalnu pripadnost, ali znam i to, da su iz komisije pitah, da li ima komunista i da je jedan ustaša uhvatio prvoga zatočenika na koga je naišao, pribio mu oznaku za komuniste I odveo ga pred komisiju.

 

Čuo sam od nekih zatočenika, da su ustaše prilikom dolaska jedne komisije inscenirali napad na brod kojim se vozila komisija htijući time prikazati, kako se logor nalazi u jednoj opasnoj zoni i da su radi toga potrebne sve one mjere, koje su ustaše primjenjivale.

 

To je u glavnom sve, što ja znam o strahotama jasenovačkog logora. Ja ne mogu tačno reći, koliki je broj žrtava koje su likvidirane u Jasenovcu, ali vjerujem da se taj broj kreće možda i do milijon i pol ljudi. Tačan broj ne mogu kazati zato, jer su mnogi ljudi likvidirani odmah pri dolasku, a da nisu uopće razmještani ovamo u logor i mi smo samo sutra dan mogli vidjeti njihove stvari i znali smo, da su takvi zatočenici odmah likvidirani. Isto tako mnogi su odvođeni na rad, gdje su likvidirani i nisu se povratili nazad. U logoru među zatočenicima bili su kako Srbi tako Hrvati, Zidovi, cigani, Muslimani i Crnogorci.

Pročitano i odobreno.

(Julio Bing)

 

2.) Svjedok Živković Jovan, 30. god. star, rodom iz Bačkog Gradišta, srez Stari Bečej boravištem iz Zemuna, Srbin, opomenut iskazuje:

 

Bio sam uhapšen 2/4. 1943., a 2/7. stigao sam u Gradišku, te sutradan u Jasenovac, odmah sam dodijeljen u građevinsku grupu i kroz čitavo vrijeme radio sam kao brico.

 

U jesen su iz Stare Gradiške prebacili Srbe i Zidove u Jasenovac, a Hrvate u Gradišku. U to vrijeme mnogo su ljudi bili batinati i držani u okovima, pa se sjećam, da je pukovnik Marko Pavlović držao u okovima cijeli logor, a umrlo je tom prilikom od batinjanja oko 60 ljudi.

 

Za vrijeme moga boravka u logoru vršila su se likvidiranja na razne načine, a naročito odvođenjem na rad i u Gradinu, od kuda se više nikada mije nitko vraćao, a inscenirani su i kojekakove tobožnje pobune, pa je tako prigodom pogibije logornika Vinera, također zatočenika, kojega su ustaše ubili, pobijeni Glušac Vlado i Micić Slobodan kao tobožnji organizatori pobune.

 

U jesen nakon napadaja na Banja Luku preseljeni su iz Gradiške Srbi, Hrvati i Zidovi i tom je prilikom

potučeno oko 200 Srba. U isto vrijeme iz Novske i okolice, dotjerano je oko 800 ljudi, žena i djece a iz Živaje oko 150, pa su i oni likvidirani. Za ove iz Živaje, znam, da su bili u okovima cijelo vrijeme, dok ih nisu likvidirali.

 

Krešo Majić, zapovjednik mjesta u Novskoj, sve je povratnike iz Njemačke odmah slao u logor. Svi su ti ljudi tečajem jeseni pobijeni. U Novskoj mu je pomagao pri dovođenju povratnika iz Njemačke u logor

nadporučnik ustaškog oružništva Njavro, koji je te nesretnike redom pljačkao.

 

Ubijanja su se vršila noću, većinom odvođenjem u Gradinu, a kada bi voda nadošla na granik, tu bi ljude skidali gole, vezivali ih i tukli željezom i maljevima, te pobacali u Savu. Po pričanju i prema onome, što sam ja mogao dokučiti, pobijeno je te zime oko 5.000 do 6.000 ljudi, a u znatnoj mjeri je harao i tifus, jer su higijenske prilike bile očajne. Svi likvidirani su otpisivani u spiskovima kao umrli od tifusa.

 

Osim likvidiranja na gore opisani način, radili su i prijeki sudovi, te se sjećam, da su bili optuženi zbog pokušaja neke pobune Dr. Marin ustaški satnik i upravitelj ustaške bolnice i Bjelušić, ustaški nadporučnik sa grupom od još 29 zatočenika među kojima navodno i 7 ustaša. Svi su povješani.

 

Među ovima znam, da su bili Dr. Mile Bošković, asistent medicinskog fakulteta iz Beograda, inž. Mitar Bošković iz Zagreba, a inače Crnogorac, Nikola Pejnović grad. poduzetnik iz Siska, Stevan Zivkjović, student iz Mitrovice, Sekulić Bora iz Vukovara, mislim da je bio neki intelektualac, Remzija Rebac Musliman električar, neki Kovač, električar, pa neki Marić Tomo dz Broda, Koniić Brena sudac iz Novog Sada, Grbić Milan, Bosanac, inače činovnik iz Mitrovice, Pero Krajnović iz Zagreba, Lubura Jovo, radnik, mislim Bosanac, te neki Rajić srednjoškolac iz Sarajeva. Musafija Rafael iz Sarajeva, neki Hadžija, također Bosanac, te konačno neki Vojnović Branko, opet Bosanac.

 

Predsjednik toga prijekog suda bio je Dinko Sakić ustaški natporućnik iz Bosanskog Broda; on je Dr.

Boškovića lično ustrijelio pred nama svima.

 

Jednom prilikom donijeli su neki spisak i izabrali 20 Židova, koje su ubili. Među ovima poginuli su iz Zagreba neki Slavko Goldšmit i Hugo Berger. U logoru je bilo nekih 6 do 7 samica. Tko je dospio tamo, nije više živ izlazio i pogibali su većinom od gladi, a bilo je i slučajeva samoubojstva. Tako se sjećam samoubojstva nekog inž. Špingla iz Zemuna.

 

Nakon bombardiranja na veliki petak 1945. počela je likvidacija ubrzanim tempom, a osobito radi toga, jer se približavala Jugoslavenska Armija. Danomice su odvođeni zatočenici u Gradinu, kamo su odvožene veće količine koksa i nafte, pa držim, da je do 20/4. oko 1.200 zatočenika tamo odvedeno i spaljeno, jer sam ja viđao kako danju i noću gore tri do četiri vatre. Ovih dana dovođene su u logor grupe kažnjenika iz ustaških kazniona iz Sarajeva, Vinkovaca, Lepoglave itd. i tu su svi likvidirani. Znam da je samo iz Sarajeva iz zatvora dovedeno 440 zatvorenika, među kojima je bilo oko 70 ženskih, i svi ovi su likvidirani.

 

U to vrijeme bila je određena evakuacija bolesnika i djece u Sunju u osam vagona. Vagoni su stajali kod destilacije i po noći su se čuli jauci, a neki vodnik Markić bio je ujutro krvav. Strojovođa Maksimović također zatočenik, koji je imao voziti te vagone, pričao je, da uopće nije vozio. Vagona ujutro na stajalištu nije bilo. Među odvedenima u vagone, odvedeni su Dr. Kurajdoa Braniko, liječnik iz Šibenika, dr. Polak Ladislav iz Vinkovca i Karlo Levi iz Zemuna. Ovi vagoni odvezeni su iz logora između 15. i šest/h, ali su bili prazni, a nijednog od ovih zatočenika nismo nigdje vidjeli. Ovih zatočenika bilo je oko 400.

 

Neki Saferović, desetar iz automehanike, također zatočenik, koji je tamo u blizini radio, vidio je noću,

da su žive zatočenike na jedna vagonska vrata uvodili, a na druga, koja su bila otvorena prema Savi, odvodili. Dva vagona stvari su ostala. 21/4. po podne objesilo se desetak zatočenika, kada su videli, šta se

radi. Među ovima poznavao sam Isu Kopermana, inž. iz Sarajeva, Krtinića iz Mitrovice i Vučićević Đokacu iz Sida. U toku dana određeno je stotinjak ljudi nekuda na rad, a ja sam se nekako izvukao. U večer istoga dana odredili su, da se svi zatočenici, kojih je u logoru preostalo nešto preko hiljade, premjeste u zidane nastambe ograđene žicom.

 

Prigodom toga premještanja ja sam se sakrio u jednu rupu, gdje sam ostao pet dama i pet noći, tako, da ne znam, šta se u međuvremenu u logoru događalo, ali sam čuo neke pucnjave. Jedne noći izvukao sam se iz rupe, te provukavši se kroz straže, uspeo sam doći do Save i izbjeći iz logora plivajući.

 

Struja me je nizvodno nosila i izvan zida logora kod velikog nasipa izašao sam na istu obalu Save i oko mene sam vidio i osjetio više lješeva.

 

Znam da su ustaše na 21/4. prekopali u logoru groblje iz koga 20 zatočenika povadili sve lješine, koje su tamo bile zakopane u toku 1941. I 1942. godine i iste su spalili u obližnjem jarku, kako bi zatrli trag svome zločinu. To sam na svoje oči vidio.

 

Znam da je 21/4. likvidirana i grupa žena po prilici oko 500 tj. sve žene, koje su u logoru preostale. Kada sam pobjegao iz logora, ja sam se svratio kod Tome Marenića iz Košutarice I njegova kćerka Marija pričala mi je, da je ona tih dana gledala sa krova svoje kuće, kako su ustaše u Gradini ubijali one zatočenike, koji §iu tamo bili zaposleni na spaljivanju zatočenika i kada su te posljednje zatočenike

likvidirali, kojih je bilo oko 150, ustaše su se međusobno grlili i ljubili. Ista mi je pripovijedala, da je videla 24 aprila, kada su ustaše bacali u vatru žive zatočenike.

 

Ja tačno ne znam koliko je zatočenika u Jasenovcu likvidirano, ali je bilo opšte uvjerenje među zatočenicima, da taj broj prelazi i jedan milijun.

 

Logor je bio predviđen za normalan broj od 3.000 zatočenika. Ponekad taj broj je dosizao i do 6.000., ali čim bi nadolazili novi zatočenici, logor se stalno čistio likvidiranjem stotina zatočenika i to prvenstveno

nemoćnih starijih i bolesnih. Svaki i naj posljednji ustaški stražar bez ikakove odgovornosti na svoju ruku mogao je također po volji klati zatočenike.

Pročitano, odobreno: Zivković Jovan

 

3./ Marić Mihajlo, pok. Nikole, star 27. god. rodom iz Bjelovara, selo Obrovnica, boravištem iz Zagreba, Srbin, opomenut izkazuje:

 

„Ja sam u logor u Jasenovac došao 31/10. 1941. sa još tridesetsedmoricom zatočenika, te su odmah prigodom našeg dolaska u logor bila od ove grupe odvojena 33 zatočenika, koji su stavljani u takozvanu „zvonaru“ i ja njih nisam nikada poslije toga u logoru vidio, pa su sigurno odmah likvidirani.

 

U logoru sam proveo ukupno 42. mjeseca t. j. do 22. aprila 1945. Kroz to vrijeme zaposlen sam bio najvećim dijelom u radioni lanaca a kasnije kao radnik u ustaškoj bolnici.

 

Glede načina života u logoru, likvidiranja žrtava i t. d. iskazuje posve suglasno kao preslušani svjedoci Bing Julijo i Zivković Jovo, te nastavlja:

 

„Nakon bombardiranja na veliki petak i sve većeg približavanja Jugoslovenske Armije ustaše su odlučili da likvidiraju preostale zatočenike u logoru. Na dan bombardiranja brojno stanje logora iznosilo je od

prilike 3.000. Od tog dana pa do 22 aprila likvidirane su svakog dana grupe od 50 pa do 200 ljudi.

 

21/4. likvidirane su sve žene to jest 960. žena, među kojima je bilo i oko 50—60 djece. Toga dana su sve preostale zatočenike pa tako i nas radnike, koji smo inače stanovali u posebnim zgradama, premjestili u jednu dvospratnu nastambu koja je bila ograđena žicom. U toj posljednjoj nastambi, dana 21. aprila u večer moglo nas je biti od prilike 1.300.

 

Po noći došao je ustaški zastavnik Lisac Slavko, te pozvao sve pisare, grupnike, stručno osoblje samih zatočenika, njih od prilike 250, te su iste noći i oni odvedeni dereglijom preko Save u Gradinu i tamo likvidirani i spaljeni. Videći sav ovaj užas i znajući sigurno da smo i mi na redu da će mo biti likvidirani, te noći smo odlučili da pošto poto pokušamo makar i goloruki borbu na život i smrt sa ustaškim stražama te da se probijemo kroz logor.

 

Sutra dan ujutro kod jutarnjeg raporta utvrđeno je da je još preostalo svega 1.067. zatočenika. Nastamba, nije bila otvorena a niti su nam dali bilo kakovo jelo. Zatočenik Ante Bakotić kazao nam je da na njegov znak treba da svi provalimo iz zgrade. Oko 10 sati mi smo nahrupili silom na izlazna vrata i na prozore te sve porazbijali i počeli jurišati na prve stražare oko zgrade i četvoricu stražara koji su bili oko zgrade uspjeli smo svladati i pobiti, oduzeti im oružje, a zatim smo jurnuli prema izlaznim vratima, samog logora.

 

Napominjem da svi zatočenici koji su sa nama pošli u napad jer većina od onih koji su ostali bili su

uslijed izglađenosti nemoćni ili bolesni. Jurišajući na bunker kod izlaznih vrata ustaše su nas obasipali mitraljeskom vatrom tako, da su mnogi drugovi poginuli. Od nas oko 700 uspjelo se spasiti i pobjeći u obližnju šumu od prilike 80 do 100.

 

Kad smo već izašli iz logorske žice i zida ustaše sa protivne obale Save također su iz bunkera obasuli mitraljeskom vatrom, i tu je također mnogo drugova poginulo. U samoj šumi dočekivala nas je opet jedna ustaška zasjeda, ispod Košutarice, ali smo mi varkom, bacajući cigle i vičući „bacaj bombe“ uspjeli da ih otjeramo. Kao posmatrač i očevidac svih strahota koje su se događale u Jasenovcu mogu mirne duše

kazati da je u toku četiri godišnjeg postojanja logora na razne načine umlaćeno ili umrlo od bolesti ili gladi oko milijun i četiri stotine hiljada zatočenika od kojih je bila ogromna većina Srba zatim Židova, cigana a dosta i samih Katolika.

Pročitano, odobreno:

Marić Mihajlo

 

 

4./ Duzemlić Milan, 25 god. rodom iz Drenovog Boka, srez Novska, boravištem iz Krapja, Hrvat, opomenut iskazuje:

 

Ja sam bio namješten kao općinski bilježnik u Jasenovcu te sam dana 21. decembra 1943. bio uhapšen i odmah strpan u logor. Moje uhapšenje uslijedilo je po prijavi Kukor Marice iz Plesma kraj Novske koja se sada udala ali neznam za koga. Osumnjičen sam bio radi osnivanja odbora NOO. te davanja pomoći i raznih drugih usluga NOO.

 

Ističem da je uprava logora Jasenovac vodila zapisnike o pojedinim slučajevima smrti zatočenika

te je jedan primjerak takovog zapisnika odnosno spisa dostavljala općinskoj upravi u Jasenovac, čiji je načelnik bio Lazarin Nikola ustaški natporučnik. U svim tim zapisnicima navođeno je, da su zatočenici umrli naravnom smrću tj. od tifusa, i raznih drugih bolesti. Do dana moga uhapšenja

t. j. 21. decembra 1943. bilo je kod općine Jasenovac takovih zapisnika oko 900.000. odnosno po spisku prijava slučajeva smrti bilo je 900.000 takvih žrtava. Pošto sam ja bio općinski bilježnik, imao sam prilike da posmatram te spiskove i ovo sam vidio svojim očima, što sam iskazao.

Ove spiskove vidio je također i blagajnik Risović Stjepan, ali je on mrtav, jer je likvidiran u Jasenovcu u logoru po prijavi Marice Kukor.

 

Po dolasku u logor bio sam strpan u takozvanu zvonaru gdje sam proboravio 22 dana, a nakon toga smješten sam u samicu, gdje sam proboravio mjesec dana. Za vrijeme boravka u samici bio sam mučen po ustašama i to na taj način, što su mi palili tabane, boli me iglom pod nokte tukli žicom, „koja je bila omotana gumom i što su mi stavljali na prsa dasku, po kojoj su ustaše skakali. Na taj isti način mučeni su bili također I drugi zatočenici od kojih se čuo vapaj i zapomaganje. Osim toga mene su boli noževima, pa tako još i danas imadem na obema rukama vidljive ožiljke  (ustanovljuje se da srvjedok imade na nadlaktici desne ruke ožiljke u veličini bivše dvodinarke eleptičnog izgleda, a na lijevoj ruci analogan ožiljak jednakog oblika, samo nešto manji).

 

Osim mene u istoj prostoriji mučili su također i ostale zatočenike, a tako napose Sertić Đuru iz Puške

kotar Novska, Hrvata, kojem su rezali meso sa bedara noge i samu ranu solili, a to isto činili su i na rukama.

 

Ovog zatočenika su ustaše nakon šest mjeseci polili benzinom i zapalili. Zatočenika Đogaš Josipa rodom iz okolice Bjeline, po zanimanju financa iz Novske, mučili su na taj način, što su mu vezali ruke i noge u klupko, a zatim ga valjali po jednoj daski, na kojoj su bili zabijeni čavli. On se nalazio u samici čitavih pet mjeseci, I kada je pušten na slobodu u samom logoru, te je nakon dva mjeseca opet strpan u samicu u kojoj se nalazio sve do bombardiranja logora.

 

Za njegovu sudbinu ne znam.

 

Vidio sam vlastitim očima I sa nekolicinom ostalih zatočenika mjeseca decembra 1944. kako su se Luburić Maks, Matković Ivica, Ljubo Miloš, Stojčić i Kordić zabavljali u jednoj prostoriji na taj način, što je pred njima stajala potpuno gola, kao od majke rođena, devetnaestogodišnja djevojka zatočenica Lončarević Marica iz Plesma koju su tada povalili na zemlju odnosno pod stol, te istu tamo razapeli, raširili noge i u spolni organ potresali pepeo cigareta. Istu djevojku nitko nije poslije toga više vidio.

 

Poznavao sam partizana druga Tomšič Valenta, koji je sa još četvoricom drugova doveden mjeseca jula 1944. iz Zagreba iz Savske ceste ovamo u logor te je bio zaposlen kao radnik na ciglani, a istome su u

mjesecu decembru 1944. ustaše odrezali jaja, te je od toga i umro, dok su ostalu četvoricu koji su s njime u logor došli, ustaše streljali. Ovakvih i sličnih slučajeva bilo je bezbroj.

 

Glede masovnog likvidiranja zatočenika iskazuje posve suglasno kao i napred preslušani svjedoci time, da je on lično vidio kako su n. pr. Zatočenika Soinenšajna Hugu vodili na likvidiranje i pri tom ga tukli gvozdenim motkama. U tome se naročito isticali Alaga Zulkić iz Bihaća, Horvat Matija iz Daruvara po zanimanju bačvar, Zrinušić i Matković.

 

Za vrijeme moga boravka masovno likvidiranje započelo je bilo od 18. Augusta 1944. Dnevno su odvođeni na likvidiranje po 100, 200 pa nekada i 1.000. ljudi. Ja sam imao prilike da ovo ustanovim na taj način što sam odlazio u kancelariju logora i tamo sam vidio prijavke pa sam ustanovio koliko fali dnevno zatočenika. Ističem da je ova kancelarija bila zatočenička i u njoj se vodio spisak zatočenika.

 

Najkrvaviji dani su bili kada je dolazio i odlazio zloglasni Luburić; tih dana su bila masovna likvidiranja.

Ističem, da su se ustaše pri likvidiranju zatočenika uvijek opijali.

 

Znam da je u logoru bila peć za sagorevanje zatočenika. Ja nisam nikada u tu prostoriju ulazio, ali sam čuo krikove zatočenika, koji su odvođeni u tu peć i spaljivani.

 

Znam da su nekoga muzičara Voinera iz Zargreba odveli iz logora i rekli su da je poginuo pri bijegu, ali kad su dovely mrtvoga u logor, ja sam vidio da je bio zaklan. Radi ovoga slučaja streljano je 22. Židova.

 

Što se tiče posljednjeg događaja u logoru, ja neznam ništa, jer sam u januaru 1945. izašao iz logora. Što se tiče likvidiranja djece u logoru ja znam i vidio sam kada su ustaše jedno dijete od godine dana bacali u zrak i dočekao ga je jedan ustaša na bajonetu tako, da je na taj način poginulo.

 

Čuo sam, da su ustaše a naročito poručnik Matković dovodili mlade zatočenice u svoju kancelariju, gdje su ih silovali, a poslije toga ubijali.

 

Nemoguće je opisati sve načine na koje su ustaše ubijale i mučile zatočenike.

Vidio sam n. pr. slučaj, kada je Nikola Bračić, ustaški vodnik zaklao zatočenika Sulekić Ivana iz Kozarice i pio mu krv. Ovakovih slučajeva bilo je više.

 

Pročitano, odobreno:

Duzemlić Milan

 

Anketna komisija nakon izvršenog uviđaja samog logora, liječničkog nalaza i mišljenja sudskog vještaka, te preslušanja očevidaca ustanovljuje: da zločini počinjeni u po zlu čuvenom logoru u Jasenovcu, jednom

od naj zloglasnijih mučilišta i klanja zatočenika ne samo u našoj zemlji, nego u opće u Evropi, po svojoj okrutnosti, po načinu i perverznosti izvršenja po broju i opsegu nadilaze sve, što je najbujnija fantazija mogla zamisliti.

 

Okrutnost pokazuje karakteristike najdivljijeg sadističkog iživljavanja, po doista samo psihopatološki elementi mogu da objasne sve ono morenje glađu i žeđu zatočenika u posebnim ćelijama krletkama, zabijenje čavala pod noklte, rezanje živog mesa, a zatim soljenje rana, upotrebljavanje vagine žive žene kao pepeljare za cigaretne otpatke (slučaj Marice Lončarević iz Plesna kotar Novska) kojoj su ustaški zlikovci Luburić, Matković, Ljubo Miloš, Stojčić i Kordić bacah pepel i čikove u spolno udo privezavši je i raskrečivši je predhodno na stolu, spaljivanje živih ljudi u pećima za pečenje cigle, odrezivanje spolni uda, bacanje djece u zirak i dočekivanje na bajonete, lomljenje kostiju, vješanje, davljanje u Savi

i t. d. I u pogledu opsega i broja izvršenih zločina nadmašene su i najstrašnije slutnje. U nešto od preko četiri godine postojanja ove ljudske klaonice, prema iskazima očevidaca, nasilno je usmrćeno od prilike 1,400.000. — (iskaz svjedoka Duzemilić Milana). Većina ovih žrtava umorena je u naselju Gradini odmah preko Save na suprotnoj strani logora. Žrtve su pobijene većinom bez vatrenog oružja, udaranjem drvenim ili gvozdenim maljevima po glavi ili gvozdenim šipkama, zatim bodežima u vrat ili trbuh,

vezivanjem ruku i nogu i privezivanjem utega pa bacanjem u Savu i konačno spaljivanjem.

 

Komisija je ustanovila da su žrtve logora bih pripadnici svih naših naroda i iz svih krajeva Jugoslavije (Srba, Zidova, Hrvata, Crnogoraca, Makedonaca i drugih). Ljudi su dovedeni u logor samo radi toga ili za to, što su se po vjeri ih ,,rasi“ razlikovali od svojih tlačitelja ili pak za to, što bi na njih pala i najmanja sumnja ,da se ne slažu sa ustaškom strahovladom.

 

Antun Miletić “Koncentracioni logor Jasenovac” Knjiga 3, str. 485-497.