Ubijanja, mučenja, pravdanja

Istraživanjem 1333 kaznena djela i 787 počinitelja za koja se analizom sadržaja čina faktogrfskom analizom sa brojnim varijablama iznose svi značajni detalji ovih procesa: prema materijalnim razaranjima, prema institucijama, prema ljudima.. Izvori uzorka dolaze iz MUP-a, prema  materijalnim dokazima, dokumentima i žrtvama s evidentnim  nedvojbenim dokazima i detaljima.( strana 398/399)Cilj mu je bio da sistematski obradi prirodu kriminalnih čina sa naznakom svih finesa i detalja: vrijeme, spol, dob, način zločina, uništavanje imovine, pljačke

 

Ovo je jedinstveno djelo teorijski, metodološki i empirijski izvedeno kao izniman, etično profesonalni  doprinos znanosti o delikventnom ponašanju, uključujući i terorističke čine, ponašanju države i paradržavnih institucija. Ilustrirano je istraživanjem 1333 kaznena djela i 787 počinitelja za koja se analizom sadržaja čina faktogrfskom analizom sa brojnim varijablama iznose svi značajni detalji ovih procesa: prema materijalnim razaranjima, prema institucijama, prema ljudima.. Izvori uzorka dolaze iz MUP-a, prema  materijalnim dokazima, dokumentima i žrtvama s evidentnim  nedvojbenim dokazima i detaljima.( strana 398/399). Cilj mu je bio da sistematski obradi prirodu kriminalnih čina sa naznakom svih finesa i detalja: vrijeme, spol, dob, način zločina, uništavanje imovine, pljačke itd Na stranici  460 autor iznosi da su u predmetnoj analizi žrtve  488 su bile hrvatske a 153 srpske nacionalnosti“ što očito ukazuje na činjenice  većeg broja srpskih zločina“ koja tvrdnja nije točna jer se autor  poziva na policijske izvore s kojima autor u datom trenutku raspolaže. Međutim, javnosti su utom trnutku gledano kronološki poznati brojni zločini nad Srbima koji valjda policijski nisu evidentirani .Inače, autor. potpunosti odbacuje tezu:“da u obranbenom ratu strana koja se brani ne može počiniti zločin“  S toga pregledom uz paralelnu analizu, kronološki iznosi  što su u toj domeni činile neki dijelovi represivnih organa Hrvatskih oružanih snaga, dakle država  i srpske pobunjeničke oružane snage sa svojim oružanim snagama. Za primjer države ilustrira to sa 18 markantnih slučajeva iz policijske datoteke a za srpske također prema policijskim  iz raspoložive policijske građe za pobunjeničke skupine. Tako na primjer, Hrvatske oružane snage su u Osijeku 01. 07. 1991. godine privodile, mučile i okrutno likvidirale najmanje 43 građana srpske nacionalnosti. Zatim, 01. 08. 1991. „vojne postrojbe“ likvidirale su najmanje devet srpskih civila i dva hrvatska policajca srpske nacionalnosti. Sisak: pripadnici paravojnih skupina Handžar divizije, Vukovi i Kobre, nezakoniti privodili, zlostavljali, pljačkali te likvidirali više desetaka srpskih civilai (jesen-zima 1991. godine).  To je najveći broj likvidiranih nevinih građana u nekom gradu kao snažna poruka što Srbe  čeka

Pakračka poljana:: pripadnici skupine pričuvnih policajaca nezakonito privodili, okrutno mučili, pljačkali te brutalno likvidirali najmanje 43 građanina srpske nacionalnosti (jesen-zima 1991. godine).

Marino Selo: vojni policajci protuzakonito privodili, zlostavljali i mučili te brutalno likvidirali najmanje 18 civila srpske narodnosti (zima 1991. godine).

Zagreb: pripadnice paravojne skupine pričuvnih policajaca u namjeri da opljačkaju poduzetnika srpske nacionalnosti, brutalno likvidirali tri člana obitelji Zec (07.12.1991).

Paulin dvor: nekolicina pripadnika hrvatske vojske iz osvete zbog gubitka suboraca a pod utjecajem alkohola, likvidirali su 18 mještana srpske nacionalnosti i jednog Mađara (11.12.1991).

Gospić: pripadnici hrvatske vojske i pričuvne policije brutalno likvidirali 90-110 zatočenih srpskih civila (rujan-prosinac 1991).

Sarvaš: pripadnici vojne postrojbe likvidirali najmanje 9 srpskih civila i dva hrvatska policajca srpske nacionalnosti (01.08.1991).

Karlovac: pripadnici specijalne policije brutalno likvidirali 13 zarobljenih vojnih rezervista a dva teško ozlijedili (21.09.1991) Počinilac je postao počasni građanin Karlovca i rašomonsko suđenje pretvorilo se u lakrdiju.

Dakle, uporedo, ukupno navodi 18 markantnih slučajeva terorizma države. Za primjere srpskog terorizma, broj iznesenih slučajeva je daleko veći. Slijede ilustracije za nekoliko. 07.07.1991. Ćelije: udružene okupatorske snage JNA paravojne formacije, snage tzv. RSK, razorile selo, potom spalile a stanovnike prognali.

19.07.1991.- srpski pobunjenici napali pripadnike specijalne policije u Siraču. Likvidirali dva a ranili pet policajaca.

20.07.1991.- u terorističkom napadu na policijsku ophodnju u središtu Daruvara, likvidirana sva tri policajca.

25.07.1991.-tijekom okupacije Erduta, pripadnici srpske dobrovoljačke garde likvidirali najmanje 38 civila, Hrvata i Mađara.

26.07.1991.- u terorističkom napadu okrutno likvidirali 12 policajca i 20 civila u Strugi.

01.08.1991.- neposredno nakon okupacije u Dalju, udružene snage okupatora likvidirale ratne zarobljenike: 4 policajca i 5 gardista.

04.08.1991.- Budačka rijeka: u terorističkom napadu na auto-ophodnju, likvidirana tri a ranjen jedan policajac.

05.08.1991.- Lovinac: srpski pobunjenici napali, opljačkali i zapalili selo te masakrirali ŠEST civila.

14.08.1991.-Kraljevčani: srpski pobunjenici napali i opljačkali selo te likvidirali PET starijih osoba.

16.08.1991.- Bjelovar: srpski pobunjenici ubili i masakrirali četiri civila.

16.08.1991.- Petski: srpski pobunjenici ubili i masakrirali četiri civila.

I tako redom navodi se dalje 37 slučajeva sa manjim i većim brojem likvidacijama  hrvata sa strane pobunjenika u naznačenim lokalitetima bilo civila i pripadnika hrvatskih oružanih snaga (stranice 463-471) . Dakle radi se o tipičnim  terorističkim aktima. Kao što dolikuje profesionalnom i etičnom istraživaču on osuđuje prikrivanje zločina, a obe strane su to činile, jer zna koje kobne posljedice to donosi

Sve ovo pomno ilustrira građansku stranu rata, s jedne strane, hrvatske oružane snage , . te druge strane, pripadnici pobunjeni Srbi.Dakle, građani iste države. To se čini razumljivim jer autor ima od policijskih snaga  pribavljene brojnije pokazatelje o oblicima terorističih čina državnih i paradržavnih institucija. Međutim, zaboravlja činjenicu da u uzorak nisu ušli mnogi primjeri znani cijelokupnoj javnosti, na primjer: Merčepovo ubijanje prije početka rata zatim tzv.“ kristalna noć“, to jest, 300 miniranih objekata samo u Zadru. Uostalom nije prvi  poginuli policajac Jović  nego  Srbin Alavanja kojega su ubile hrvatske oružane snage kao policajca hrvatske države. Zatim, preko 2000 miniranih srpskih objekata u gradovima i selima širom Hrvatske za koje je „najbolji ministar“ oružanih snaga, Gojko Sušak, imao primjedbu  da nisu stručno izvedeni. Tako je  širom RH minirano preko 2000 objekata od čega samo u Bjelovaru preko 600. U nekim objektima u Orahovici stradali su prilikom miniranja i članovi obitelji. L Zatim masovno spaljivanje knjiga pod vidom borbe protiv ćirilice i najzad rušenje antifašističkih spomenika od umjetnika koji su.obilježili epohu. Mora se razlikovati čin terorizma regularne države od svih priznatih i pobunjeničkih snaga koje nitko nije priznao jer one su u svojoj cijelini paravojne  vojne institucije koje nemaju ni legalitet ni legitimitet ni za jedan čin dobar ili loš jer sve što čine je nelegitimno samom činjenicom što su kao  pojava ne legitimni.  A s druge strane nema ni jedne jedine države u svijetu koja je iznad jednog jedinog života njenog nevinog građanina.

Kada se uzme pandemija propagande koju je obavljala država, i mogućnosti propagande pisane, vizualne, koje su obavljali pripadnici paradržave, to je evidentan nesrazmjer na štetu paravojnih jedinica jer su one institucionalno, brojčano, po snazi i ekonomskoj moći i broju kadrova i institucija, javnih medija, televizije posebno pa i d,dometa, čujnosti, bile skoro beznačajne. . Prema tome, i da su htjeli SRBI nisu mogle činiti više zločina nego što su mogle državne institucije. To se najbolje ogleda u gradovima RH gdje nije bilo nikakve pobune,a prema pripadnicima srpske nacionalnosti, vršen je svemogući teror zastrašivanja, deložacije, iznuđivanja lojalnosti, ubojstva, izgon s posla i masovno prokazivanje kao pripadnika remetilačkoh faktora, ljudi s nižim vrijednostima . Dovoljno je na primjer navesti novine Marinka Božića, televiziju, masovno odpuštanje u području prosvjete, uprave, sudstva, policije, Uostalom iz gradova je istjerano 124,000 Srba da se nije moglo naći ni za jednoga da se ogriješio o hrvatsku državu, politiku, itd. Izmišljalo se teroriste, snajperiste, koje se nije moglo naći. Kao humanitarac, u službi OUN, ni jednog prognanog Srbina iz gradova nisam mogao sresti da je primio oružje u Krajini. Većina onih koji su izbjegli u Krajinu, težila je na svaki način da pobjegne u Srbiju ili treće zemlje. Međutim, bijeg u Srbiju bio je koban jer tamo su muškarce u pravilu mobilizirali za frontu na Kosovu.

Fluktuacija broja stanovnika u Krajini bila je izrazita kroz cijelo vrijeme ratovanja. Hrvati su bježali iz Krajine da se dokopaju regularnih prostora vlasti RH. Srbi progonjeni iz gradova bježali su u Srbiju i druge zemlje gdje su ih čekale već naznačene nedaće. Kao humanitarac, bio sam prisiljen da skoro dnevno informiram o potrebama demografskih struktura Krajine. Sam sam se puno puta iznenadio koliko se samo u toku od 24 sata događalo promjena na nivou pojedinih naselja.ili njegovih dijelova. Nestajale su cijele porodice, bile srpske, bilo hrvatske. Bijeg od rata i ratne zone bez obzira na protektivne snage UMPA jedinica, bila je opća težnja pod svaku cijenu